Nesigurnost, sumnja u proces, emocije intenzivne

April 30, 2014   Pitanja i odgovori
Bok Kristijane!

Još uvijek mi nije jasno to što mi se dešava.Taj neki glupi tok misli pa emocije za time,sve postane neki bad i ko da postanem strahu svemu u tim trenucima.Okrivljujem se vjerojatno previše i počeo sam sa tapkanjem na tu temu i pokušavanjem uvjeravanja da je sve oke i da nema azloga za brigu ni strah ni paniku,i da je sve kako treba i da je Bog tu uz mene i kraj mene i da sam vječan i da ću još 1000 puta pogriješiti i da nema potrebe bojati se grešaka ni ničeg.A kako upadnem u to stanje,to neznam.Nekako ko da sam krenem razmišljat o tome i ode sve u krivi smjer.Krenem analizirat i suočavat se sa time a onda od toga naravim ogroman problem i teške emocije.Svatio sam da sam ja jači od toga i da ja upravljam svojim mislima i emocijama,i kad se uspijem ponovo i ponovo izvući iz toga,sretan sam jer sam pobijedio,ali onda eto ga opet…i tako stalno.

Neznam koji je pravi pristup tome,razmišljat o tome,ili mu reći briši i trudit se barem razmišljat o nečem drugom?

Koliko god mislim da sam svatio kako funkcionira i kako je sad sve oke i siguran sam ako dođe opet,sad se kao “znam” izvući,opet me lupi i onda opet više ništa neznam.Sve mi se to nekako miješa u glavi,sva ta predavanja i tehnike i definicije.U tim stanjima,naravno,inače bude sve oke i lijepo i savršeno i budu mi jasnije malo stvari nego prije.Malo,ali barem uočavam neke razlike.

Ne kužim šta je to,jel to ego pa me voza,jel mi se podsvijest prazni,ili ludim..Ne znam i volio bi da me provedeš kroz to ako znaš o čemu je riječ i kako da se izvučem.

Brine me jer prije nisam bio toliko u takvim mislima,nisam proživljavao tolike periode neugodnih osjećaja i misli.

I sumnja,uf kako me ta sumnja zna isto sasjeći,sa 100 noževa kad krene.Nemam baš neku podršku od okoline i onda kad znamo ući u rasprave,auuuu….zna baš boliti.

Toliko materijala da posumnjam u sve to di sam krenuo,u tebe,u sve.

Tipa šta sad meni treba neko da mi kaže šta da radim,da mi kaže jel nešto oke ili nije,i bla bla bla.,religija,ovo ono…

A to su mi bliski ljudi,s kojima eto,moram valjda biti,ako sam trenutno u takvoj situaciji.

I nebi htio da je tako,volio bi da mogu nekako tolerirati to sve i zadržati svoje,biti bolji čovijek prema njima i usrećiti ih,barem na ovom dijelu puta koji dijelimo.Ali vjera mi je očito preslaba.

Recimo primjer od jučer.Prošli tjedan kad sam bio kod tebe su me počela leđa bolit,kičma,donji dio iznad stražnjice,zboga dana prije jer sam preveliko kamenje sam premještao,i preopteretio sam se.Misilio sam te i pitat za to,ali nismo stigli,no uglavnom,bio sam par dana u krevetu jer mi je hard postalo,jedva sam se digo iz kreveta.Diskusija je bila oko toga kako je sve savršeno i sve ide kako treba i netreba se oko ničeg brinuti,ali sam ja tu dodao kako treba vidjeti stvari koje anam se događaju i pročitati ih kao upozorenje tj poruku,a ne samo kao šta je tu je,pa je bio taj primjer.Ja sam reko da mislim da bi bio budala ako bi prihvatio to kao šta,povrijedio sam se,nema veze,idemo dalje,nego da ima neka poruka u tome.Sad druga strana je rekla,šta kompliciraš,Bog je jednostavan,nemoj više dizati teško kamenje sam jer češ se povrijedit i to je to,nemora sad tu biti neka skrivena filozofija.Ja sam reko da je to vjerojatno preopterećenje u životu i da moram reducirati svoje obaveze i želje i prohtjeve i ideje što ću sve napravit,jer sam si natovario previše toga i slamam se pod tim; smanjiti očekivanja od sebe.

Onda mi je druga strana rekla da sam to tvrdio i kad su mi počela ta loša stanja,prije pola godine,da imam previše toga na umu i da sam se pogubio,i da šta sad je a šta nije,i zašto bi tebe trebao pitati koja je poruka svega toga,da zar ne vjerujem više sebi?

I onda sam svatio da si stvarno ne vjerujem,da hoću sve tebe pitat da mi potvrdiš ili objasniš i ode um u paniku,strah i svugde.

Ono,počne brijat da onda nemogu ni sam riješit problem ako je tako,onda sam bespomoaćn,onda ovo onda ono….

Koje je tvoje mišljenje,ko je u pravu i koje je riješeje za mene?Ili još i bolje pitanje,koji je u stvari moj problem? Trebaju mi smjernice neke za dalje.Gubim vjeru u sebe a mislim da to nije baš dobro.
—————————————————————————————————

Da,i jedna smiješna stvar u vezi svega toga.Vodim dnevnik već neko duže vrijeme o svemu,i pazi bilješku od danas ujutro:

Od jučer 3 kruga mantranja(bila su 2 do jučer,pod obavezno na dnevnoj bazi)

Svatio svašta novo:

1.Da ja imam kontrolu nad mislima i kad dođu samo ih otjeram i prizovem nove,nemam se čega bojati jer ja uprevljam njima,ne one sa mnom .

2.Da budem blaži prema sebi,tj da se nekrivim zbog grešaka jar sam ljudsko biće i u prirodi mi je da griješim,tako da se trebam radovati u svakoj situaciji kakva god da bila,jer mjesta za strah i krivnju nemaaaaa!!!!Sve je super i točno tako kako treba.

3.Da ne prigovaram i ne žalim se na van o svojim problemima nego da ih riješim unutar sebe=>kad dođe loš osjećaj,preispitaj ga,porazi ga ,dokaži da je iluzorni jer je,i ne misli više o njemu,misli na nešto lijepo i veselo!!!! I nema nemogu,ODMA!!!!

Eto,to sam ja zaključio i spoznao jučer prije spavanja kako sam imao te misli i emocije,reko sam im bježiteeee,i zvao druge lijepe,i kolko god da bi se te glupe vraćale sa tim emocijama koje je i teško definirati uopće koje su,uspio sam ih riješiti bez problema,i ujutro nakon tuširanja i mantranja,sve lijepo i zapišem to i tapkam se na sve to i na druge stvari,krenem raditi van,i pomislim,oke,kako ja uopće upadnem u te misli,kako mi se to desi,ta neka stanja,i počenm se prisječati toga,ohrabren jer sad “znam” van,tako da vidim korijen i srežem sve tamo jednom zauvijek i ode sve nizbrdo,fijuuuuuuuuuuuuu čoveče….

Cijeli dan,i to hard,ono,koncentracija nulaaaa,oupeć nesposobnost da vidim ono pol sata unaprijed ko inače s poslom,zatupljenost u to neko stanje i emociju,blijedost,ruke su mi se znale tresti,apetit nula…
Vrijeme skrooooz sporo prolazilo,totalno iskrivljena percepcija o vremenu i svemu…Kasnije sam se nekako uspio vaditi van na trenutke,ali emocije i dalje tu…Evo,neznam ni kako da opišem tu emociju,čudno skroz,ali cijelo tijelo natopljeno njome.
Ali nekako sam radio,nisam htio odustat,koliko kod je bilo nekih trenutaka panike i svačeg.U nekim trenucima skoro bi plako,onako ko malo dijete,da se bacim majci u zagrljaj i da plačem i da prođe sve nekako.
🙂
Čudno skroz i ne kužim uopče.
Sad zadnja 2,3 sata nekako kao da izlazi ta emocija iz mene,znao bi se gledat u ogledalo i gupirat se,ono,kolko god da me pere i tup sam,koncentracija nula,obuzet time,opet nekako ko da sam se mogao odvojiti od toga i smijat se. Mada to teče kroz mene i proizvodi se na tone.
Da,neznam…Baš čudno.Ko da sam najviše u badu ikad,opet s druge strane svijestan najviše ikad,i najluđi ikad,ono,lud 🙂
Tak da stvarno neznam i nekužim,znao bi pomisliti danas,šta mi je to trebalo,šta nisam mogo nastavit ko prije,kad mi je neki bad,da fokusiram misli nekam kak ću negde nešto,popit pivo ili nešto i da se ne mučim.
A ne ovako da se bojim misli vlastitih i svega.
Oprosti što sam te zatlačio i raspiso se skroz,htio bi da imaš potpuni uvid u situaciju pa da daš svoje mišljenje.Pito sam Boga šta da radim,šta je to,šta trebam skužit,i samo mi je nekako kroz glavu išlo pričekaj,pričekaj…neznam kak da znam jel sam to ja ili bog ili ego i ko sam uopće ja od svega toga 🙂

—————————————————————————————————————-

Da,i u tim najtežim trenucima,sam se znao tapkati,i to bi još poduplalo osjećaj u meni,a osjećaj glave i svega di se tapkam totalno iskrivljen neki drugačiji,pa bi to još izazvalo paniku u meni,ono,šta radiš čovječe,ludiš skroz,ne pomaže ovo i bla bla bla u tom smjeru….

Koliko god da mi je pomoglo masu puta,opet nevjera u to.

+ litre negative neke,strah,panika,neznam kako bi ih opće opisao,ko da više ni ne kužim koja je koja od tih negativnih emocija u tim stanjima.

—————————————————————————————————————-
Moje mišljenje je da mi se to podsvijest prazni,jer jutros kad sam mantrao,imao sam osjećaj kao da sam više povezan sa Bogom,i pomisao na smrt,tj napuštanje tijela 🙂 je bila,pfff,šta sad,idem dalje,ta vjera u to da sam duša i da nakon ovog života ide drugi je bila ko da je oduvijek tu,najprirodnija.I sad kako pišem to,odma ego nabacuje pitanja i šalje sumnje.Nekako općenito danas,barem za sad kao da se mogu više odvojit od svega toga,najviše do sada,ono,da ga pustim nek ide i ne zamaram se s time.Sve mi je nešto čudno,na glavi osjećam pritisak u predjelu sljepoočnica,malo iznad di je mišić od čeljusti,i dolnji mišić čeljusti isto ko da je pod pritiskom nekim,primjetio sam i žile na glavi,onako preko čela pa na sljepoočnicu kako siu mi bile jučer isupčane stalno,i sad malo,baš mi je neki pritisak u glavi.

Tako da je mislim da je to samo čiščenje svog tog nereda i kaosa i svega nakupljenog i da će kad tad stati,a da će iza toga ostati nešto predivno.

Jel se varam ili sam blizu istine?

Neznam,nekako mada me sve to pere,i misli idu i emocije glupe,i tup sam na momente,ko da sam istovremeno i sretan jer se čistim i jer će kad prođe,proći zauvijek.

ODGOVOR:

Svakako zvuči kao čišćenje, i najvažnije je od svega da pokažeš umu da si spreman “guliti” na duge staze.
Ako je već sve to istina da smo pod utjecajem podsvijesti i negativnih programa, onda je logično da se predamo procesu za čitav život.
Odlučiti se za takav projekt zadaje težak udarac umu (i svjesnom i podsvjesnom).
Reći sebi “Ja ću raditi na svom umu i egu čitav život!” ne daje puno prostora iluziji i prijevari podsvijesti.
Ali ako postaviš sebi granice, podsvijest će te svakako prevariti i natjerati da odustaneš.
 
Znači, na duge staze, čitav život, svaki dan, pa što bude-bude. Ima i drugi život ako ne stignemo u ovome, iako je ideja da planiramo do kraja ovog riješiti svoju podsvijest i uspostaviti čist odnos s Bogom u srcu (paramatma).
 
Nije da nema žurbe, ali opet, ništa se ne može silom postići, kao ni lijenčarenjem i odgađanjem.
 
Svaki dan napravi jedan korak, jedan pomak, dobij jednu “bitku”.
Nema godišnjeg ni pauze, jer u pitanju je kvaliteta tvog vječnog života.