Na početku duhovnog života većina ljudi traži jako puno od svojih učitelja (brahmana), nesvjesna vedske etikete i moralnih principa koji vladaju odnosom učitelja i učenika.

To je i za očekivati, jer na samom početku učenik nema znanje koje je potrebno da bude idealan učenik, i stoga privremeno mora prihvatiti neprirodnu poziciju iskorištavanja učitelja.

Iskorištavanje ili eksploatacije je djelo (aktivnost) uzimanja bez adekvatnog ili ikakvog davanja.

Pošto učitelj ima znanje i iskustvo koje učeniku treba da napreduje čak i jedan korak prema duhovnoj samospoznaji, učitelj mora neko vrijeme tolerirati eksploatativan odnos s učenicima.

Nema govora o tome da učitelj eksploatira učenika, ni pod kojim okolnostima!

Što se tiče davanja, učitelj uvijek treba biti u prednosti.

Zato nikada, ni pod kojim okolnostima učitelj ne smije primiti plaću ili naplatiti određenu cijenu za znanje koje nudi.

Međutim to ne znači da se učitelju ništa ne daje!
Ne uzvraćanje na primljeno znanje čini da se znanje ne aktivira u potpunosti u srcu (podsvijesti) učenika.

Učenik koji ne nagradi učitelja za znanje koje je primio, neće biti sposoban iskoristiti to znanje u kriznoj situaciji (u praksi). Ukoliko (svjesno ili ne) iskorištava svog učitelja, učenik će biti neuspješan u svojoj praksi . To nije djelo učitelja već zakon prirode, tj. Božji zakon i može se iskusiti u praksi. 

Prema Vedama, Svevišnji Gospodin, Šri Krišna, ne tolerira eksploataciju u bilo kojoj formi.

Učitelj mora prihvaćati milostinju (pomoć, donaciju, prilog…) od svojih učenika i simpatizera a ta se milostinja može sastojati od jedne kovanice ili voćke do zlatnih palača i nebodera.

Iako može prihvatiti neograničeno obilje, učitelj za sebe uzima samo onoliko koliko mu je potrebno da obavlja svoju službu i dužnosti taj mjesec (ili tjedan), dok sve ostalo što dobije podijeli dalje onima kojima to istinski treba. To uglavnom znači ulaganje u misiju koju učitelj nosi na svojim leđima (izgradnja duhovne zajednice, hrama ili nekog drugog objekta koji služi duhovnoj dobrobiti javnosti).

Učitelj mora imati neku misiju ili projekt koji je u duhovnog službi široj javnosti, i od koje on sam nema dodatnu materijalnu dobit osim one koju ima i šira javnost. Nesebično djelovanje mora biti vidljivo u životnoj praksi učitelja.

Učitelj nikako ne smije trošiti milostinju koju dobije na osobni luksuz i osiguravanje materijalne budućnosti sebi i svojoj obitelji!

Učitelj mora u potpunosti ovisiti o milosti drugih, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Ukoliko učitelj ne dobije dovoljno milostinje, mora živjeti u siromaštvu dok Bog ne inspirira druge da mu pomognu.

Učitelj prirodno izbjegava siromaštvo razvijanjem i demonstracijom vrhunskog karaktera, morala, etike, znanja, čistoće, stabilnosti, posvećenosti i ljubavi (davanja) prema užoj i široj zajednici ljudi koji će zauzvrati osigurati sve uvjete da se takav učitelj dalje razvija i promovira.

Učitelj uvijek mora biti u prednosti što se tiče davanja, do te mjere da je za učenika nemoguće poreći učiteljevu vrijednost.

Međutim, tu prednost i vrijednost učitelj mora zaslužiti; učitelj mora svom učeniku dati jasan dokaz da mu je promijenio (spasio) život. Učitelj taj efekt postiže sustavnim davanjem znanja i iskustva koje je stekao kroz svoj studentski život (koji traje čitav život!).

Učenik preciznim slijeđem učiteljevih instrukcija i savjeta postiže dokaz o istinitosti i učinkovitosti istih (ili dokazuje da učitelj nije za njega). Osoba koja ne slijedi precizno, nije pravi učenik i njegova pozicija ostaje eksploatativna.

Ovaj princip jednako vrijedi za sve vrste službe i aktivnosti u ljudskom društvu. Traženje nezasluženih prava, nagrada i pozicija, jasna je forma ekspoatacije i treba se obeshrabriti.

Nakon što se uvjeri u istinitost i vrijednost znanja koje prima od učitelja, učenik mora prestati s eksploatativnim odnosom prema učitelju.

Tada učenik pita učitelja: “Što ti treba učitelju, što mogu učiniti za tebe?” i taj stav zadržava do kraja materijalnog života.

O prihvaćanju i odbacivanju učitelja i učenika:

Učitelj ne mora prihvatiti učenika koji traži vodstvo. Učitelj mora pažljivo birati koga će voditi i savjetovati. Birajući neiskrenog učenika, učitelj gubi moć koju je stekao znanjem i strogostima (studiranjem, odvojenošću, odricanjem od nepotrebnog materijalnog uživanja). Loš učenik može povući takvog učitelja u niže nivoe svjesnosti. Neiskren učenik uvijek će naći razloga da uzme bez da ponudi.

Nakon što prihvati učenika, učitelj ga može i odbaciti (ne savjetovati učenika) ukoliko učenik ne zadovoljava učiteljeve standarde.

Učenik ne mora prihvatiti učitelja radi nagovora drugih, društvenog pritiska (on je najbolji učitelj!) ili same preporuke učitelja. Učitelj se sam nikada ne smije preporučivati drugima. Odabir mora biti isključivo učenikov!

Nakon što prihvati učitelja, i učitelj prihvati učenika, učenik može odbaciti učitelja ukoliko učitelj ne zadovoljava principe svog učitelja (učenik nikada ne postavlja standarde učitelju već obrnuto).

Učitelj ili učenik ne smiju se odbaciti hirovito, zbog promjene nečijeg osjećaja ili mišljenja.

Učitelj se ne smije odbaciti samo zato što učenik ne može slijediti instrukcije učitelja.

Učitelj se odbacije (učenik više ne traži savjete niti nudi pomoć) ako uporno i unatoč upozorenjima krši principe koje i sam propovijeda, ukoliko odbacuje filozofiju svog učitelja i svetih spisa (Veda) i propovijeda suprotnu (devijantnu) filozofiju, posebno filozofiju koja tvrdi da Bog ne postoji ili da Ga ne moramo služiti.
——————————————–
Ovo su samo neke od uputa za odnos učitelja i učenika. Postoje još brojni drugi principi koje ću polako objavljivati ovdje. Za sva pitanja vezana za odnos učitelja i učenika, slobodno mi se javite na

kristijankolega@gmail.com

autor članka: Kristijan Kolega (Kakudmi das)