Category Archives: Članci i tekstovi

Pozivamo vas na festival na našoj farmi – subota 24.8.2019.

Kliknite na link za sve informacije:

 

Prabhupada festival na farmi 24.8.2019.

Nekada i danas

Nekada su ljudi živjeli do smrti.

Danas umiru do idućeg rađanja.

VAŽNO: Ako čitate moje PDF knjige

Dragi svi!

Ponekad mi se ljudi jave da su pročitali moje knjige koje su dowloadirali besplatno sa Interneta (Scribd i sl….) pa svima poručujem slijedeće:

Te “besplatne” pdf knjige nisam ja stavio na te stranice i ne garantiram da je u njima tekst koji odgovara tekstu u mojim izvornim knjigama.

Stoga svi koji čitate te knjige, slobodno ih izbrišite, jer dok god bilo tko može promijeniti sadržaj i objaviti na internetu, ja ih ne mogu priznati kao ispravne.

Ukoliko nemate novaca  a želite pročitati moje knjige, radije se javite meni osobno.

kristijankolega@gmail.com

Hvala!

Kristijan

 

Četiri varne – prirodna podjela rada

Četiri varne

društvene podjele prema prirodnim sklonostima

Pokušajmo zamisliti naše društvo kao ljudsko tijelo koje ima glavu, ruke, trbuh i noge. Sva četiri dijela neophodna su za pravilno funkcioniranje tijela. Nalaze se u međuovisnom odnosu jer ne mogu pravilno funkcionirati jedan bez drugoga.

Ljudsko društvo dijeli se po istom principu, a sadrži i osnovne elemente zakona triju guna materijalne prirode.

Naš rad definira nas isključivo u materijalnom smislu.

U skladu s radom i gunama, u ljudskom društvu prepoznajemo četiri kategorije (varne):

brahmane
(glava društva, intelektualci, učene i svete osobe, vizionari)

Brahmane su osobe koje se nalaze u guni vrline i odlikuje ih sve što uz to ide: sklonost proučavanju, podučavanju i striktnom slijeđenju vedskih spisa, celibat, odvojenost i predanost Bogu. Ne primaju plaću već dobrovoljne donacije i milostinju. Žive samodostatno, nemaju izravan materijalni interes u društvu i zbog toga su učitelji i savjetnici čitavog društva. Brahmane posjeduju uzvišeno znanje o duhovnim i materijalnim principima, primjenjuju ih u osobnom životu i na taj način sposobni su učiti i savjetovati druge. Kultiviraju besprijekoran karakter i pokazuju svojim primjerom. Visoki moralni i etički standardi neke su od osnovnih karakternih crta brahmane. To zahtijeva doživotan rad na sebi i 24-satnu introspekciju. Dužnosti brahmane detaljno su opisani u Vedama. Brahmana ima najmanje u društvu (jedan posto).

-kšatriye
(ruke društva, administratori, ratnici, menadžeri)

Kšatriye se nalaze uglavnom pod utjecajem gune strasti i vrline. Imaju veliku tjelesnu i mentalnu moć, krasi ih hrabrost, odlučnost, odlike lidera, zaštitnika i menadžera. To im je u prirodi i tome su skloni od rođenja i zato štite društvo od bilo kakvih uznemirenja. Osnovna je dužnost kšatriye ukloniti strah iz srca ljudi svojom fizičkom snagom, vještinom i moći. Zato upravljaju društvom (kralj ili predsjednik, ministri, ratnici, policija, administracija i sl.), vode brigu o pravilnoj zaštiti i raspodjeli prirodnih bogatstava i ubiru porez u svrhu unaprjeđivanja kvalitete života svih ljudi.
Vojska je pod njihovom kontrolom, a brahmane su im neposredni savjetnici, tako da ne zastrane u pohlepu ili okrutnost zbog većeg utjecaja gune strasti.

Kšatriye zbog toga ne donose odluke neovisno i svojevoljno, već prihvaćaju vodstvo i savjete naprednih brahmana. Žive u obilju (ako je višak) jer štite društvo vlastitim životom (plaćena vojska). Kšatriye direktno upravljaju vaišyama i šudrama. Kšatriya ima nešto više (deset posto).

vaišye
(trbuh društva, trgovci, zemljoposjednici, bankari)

Nalaze se uglavnom pod utjecajem strasti i tamasa (neznanja). To su zemljoposjednici koji upravljaju radom na zemlji (na kojoj rade uglavnom šudre), trguju viškovima (za čitavu zajednicu) i bave se bankarstvom (iskrenim i transparentnim, čuvaju i upravljaju zlatom, novcem i ostalim dragocjenostima za čitavu zajednicu). Zbog prirode svoga rada, i vaišye žive u obilju (u ovom kontekstu obilje znači višak proizvoda a ne nužno samo  novac), a zbog utjecaja strasti i nešto tamasa, vezani su za materijalno uživanje i lako padaju pod utjecaj požude, pohlepe i zavisti što može dovesti do neiskrenog poslovanja, varanja ljudi i prekomjernog zgrtanja bogatstva. Zato su pod direktnom upravom kšatriya koji kontroliraju njihovo bogaćenje i raspodjeljuju viškova siromašnijima. U društvu ih ima još više nego kšatriya jer oni hrane čitavo društvo proizvodnjom hrane i ostalih dobara, kao i trgovinom, što omogućuje pravilno funkcioniranje društva. Vaišye čine dvadeset pet do trideset posto društva.

šudre
(noge društva, fizičke i uslužne djelatnosti, glazbenici, glumci, umjetnici)

Šudre se nalaze uglavnom pod utjecajem gune tamasa i nešto strasti. Zbog toga imaju manje razvijenu inteligenciju, pod većim su utjecajem požude i straha pa se sami o sebi ne mogu brinuti. Služe društvo svojim fizičkim radom. Društvo u potpunosti ovisi o šudrama jer oni grade naselja, putove, umjetnine, oplemenjuju kulturni život glazbom, glumom i osobnim služenjem. Kao ni brahmane, ni šudre ne primaju plaću jer ih guna tamasa lako odvuče u grješne djelatnosti (jedenje mesa, opijanje, promiskuitet, kockanje i sl). Kšatriye i vaišye direktno se brinu o šudrama tako što osiguravaju sve što im treba za život. Jedna je od osnovnih dužnosti kšatriya i vaišya velikodušno darivanje šudra koji rade za njih. Tako će se šudri osigurati kuća, zemlja, hrana, odjeća, namještaj, edukacija i sigurnost. Šudre krasi istinoljubivost, čistoća, vjernost i tjelesna sposobnost. Šudra ima najviše u društvu (preko pedeset posto).

Četiri asrama>>>

Savršeno društveno uređenje

Varnasrama Dharma

Savršeno društveno uređenje

U ovom tekstu ukratko ću opisati prirodnu podjelu u ljudskom društvu koja nastaje pod utjecajem karme, odnosno aktivnosti živih bića u prošlim životima. Uslijed svojih prošlih aktivnosti živa se bića rađaju ne samo u različitim tijelima, od kojih je ljudski oblik samo jedan od mnogobrojnih, već nasljeđuju i različite karakteristike tijela i uma. Zato se svi rađamo s različitim sklonostima i željama.Vede dijele društvo prema društvenim i duhovnim podjelama. Ta podjela nije umjetna, već prirodna. Čovjek pripada određenom redu ovisno o prirodnoj sklonosti određenoj vrsti rada. Stoga to nije umjetna kategorizacija ljudi, već spontana, prirodna i dobrovoljna.

Rad je definiran kao aktivnost ljudskog bića u svrhu zadovoljavanja osnovnih bioloških potreba.

Svatko ima posebne sklonosti i vještine u skladu s rezultatima djelovanja iz prošlih života. Te ga aktivnosti svrstavaju u jedan od 4 društvena staleža (varne) i 4 duhovna reda (ašrama).

Svatko je dužan djelovati u skladu sa svojom varnom i ašramom i izvršavati propisana pravila tog staleža i reda koje možemo naći u Vedama. Osoba koja ne izvršava propisane dužnosti naziva se varna-sankara (šankara), ili neželjeno potomstvo. Vede opisuju kako se u današnje vrijeme čitavo čovječanstvo smatra varna-sankarama.Osnovna je karakteristika varna-sankare hirovito djelovanje za sebičnu i privremenu dobit, bez obzira na dugotrajne posljedice kako za tu osobu, tako i za čitavu zajednicu. Varna-sankara se ne pridržava ničijih zakona, već je vođen svojim nesavršenim umom, emotivnim i tjelesnim porivima kao i visokim stupnjem narcizma.

Svatko bi trebao obavljati propisane dužnosti i aktivnosti u skladu sa svojom varnom i asramom. Dužnosti se obavljaju bez obzira na naše trenutno emotivno stanje ili želje. To je osnovna dužnost svakog ljudskog bića koji želi živjeti u društvu ili zajednici.

Na primjer, dužnost je majke nahraniti dijete. Tu dužnost mora izvršiti pod cijenu zanemarivanja svojih trenutnih emotivnih potreba. Takvo je djelovanje čini odgovornom i zrelom osobom.

Tek kad osoba pravilno razumije zakonitosti vlastite karme, može ispravno djelovati. Djelujući na ispravan način, čitavo društvo može savršeno funkcionirati i ostvariti uspješan život pun obilja.

Podjela na četiri varne  >>>

Iskorištavanje ili slijeđenje učitelja

Na početku duhovnog života većina ljudi traži jako puno od svojih učitelja (brahmana), nesvjesna vedske etikete i moralnih principa koji vladaju odnosom učitelja i učenika.

To je i za očekivati, jer na samom početku učenik nema znanje koje je potrebno da bude idealan učenik, i stoga privremeno mora prihvatiti neprirodnu poziciju iskorištavanja učitelja.

 

Iskorištavanje ili eksploatacije je djelo (aktivnost) uzimanja bez adekvatnog ili ikakvog davanja.

Pošto učitelj ima znanje i iskustvo koje učeniku treba da napreduje čak i jedan korak prema duhovnoj samospoznaji, učitelj mora neko vrijeme tolerirati eksploatativan odnos s učenicima.

Nema govora o tome da učitelj eksploatira učenika, ni pod kojim okolnostima!

Što se tiče davanja, učitelj uvijek treba biti u prednosti.

Zato nikada, ni pod kojim okolnostima učitelj ne smije primiti plaću ili naplatiti određenu cijenu za znanje koje nudi.

Međutim to ne znači da se učitelju ništa ne daje!
Ne uzvraćanje na primljeno znanje čini da se znanje ne aktivira u potpunosti u srcu (podsvijesti) učenika.

Učenik koji ne nagradi učitelja za znanje koje je primio, neće biti sposoban iskoristiti to znanje u kriznoj situaciji (u praksi). Ukoliko (svjesno ili ne) iskorištava svog učitelja, učenik će biti neuspješan u svojoj praksi . To nije djelo učitelja već zakon prirode, tj. Božji zakon i može se iskusiti u praksi. 

Prema Vedama, Svevišnji Gospodin, Šri Krišna, ne tolerira eksploataciju u bilo kojoj formi.

Učitelj mora prihvaćati milostinju (pomoć, donaciju, prilog…) od svojih učenika i simpatizera a ta se milostinja može sastojati od jedne kovanice ili voćke do zlatnih palača i nebodera.

Iako može prihvatiti neograničeno obilje, učitelj za sebe uzima samo onoliko koliko mu je potrebno da obavlja svoju službu i dužnosti taj mjesec (ili tjedan), dok sve ostalo što dobije podijeli dalje onima kojima to istinski treba. To uglavnom znači ulaganje u misiju koju učitelj nosi na svojim leđima (izgradnja duhovne zajednice, hrama ili nekog drugog objekta koji služi duhovnoj dobrobiti javnosti).

Učitelj mora imati neku misiju ili projekt koji je u duhovnog službi široj javnosti, i od koje on sam nema dodatnu materijalnu dobit osim one koju ima i šira javnost. Nesebično djelovanje mora biti vidljivo u životnoj praksi učitelja.

Učitelj nikako ne smije trošiti milostinju koju dobije na osobni luksuz i osiguravanje materijalne budućnosti sebi i svojoj obitelji!

Učitelj mora u potpunosti ovisiti o milosti drugih, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Ukoliko učitelj ne dobije dovoljno milostinje, mora živjeti u siromaštvu dok Bog ne inspirira druge da mu pomognu.

Učitelj prirodno izbjegava siromaštvo razvijanjem i demonstracijom vrhunskog karaktera, morala, etike, znanja, čistoće, stabilnosti, posvećenosti i ljubavi (davanja) prema užoj i široj zajednici ljudi koji će zauzvrati osigurati sve uvjete da se takav učitelj dalje razvija i promovira.

Učitelj uvijek mora biti u prednosti što se tiče davanja, do te mjere da je za učenika nemoguće poreći učiteljevu vrijednost.

Međutim, tu prednost i vrijednost učitelj mora zaslužiti; učitelj mora svom učeniku dati jasan dokaz da mu je promijenio (spasio) život. Učitelj taj efekt postiže sustavnim davanjem znanja i iskustva koje je stekao kroz svoj studentski život (koji traje čitav život!).

Učenik preciznim slijeđem učiteljevih instrukcija i savjeta postiže dokaz o istinitosti i učinkovitosti istih (ili dokazuje da učitelj nije za njega). Osoba koja ne slijedi precizno, nije pravi učenik i njegova pozicija ostaje eksploatativna.

Ovaj princip jednako vrijedi za sve vrste službe i aktivnosti u ljudskom društvu. Traženje nezasluženih prava, nagrada i pozicija, jasna je forma ekspoatacije i treba se obeshrabriti.

Nakon što se uvjeri u istinitost i vrijednost znanja koje prima od učitelja, učenik mora prestati s eksploatativnim odnosom prema učitelju.

Tada učenik pita učitelja: “Što ti treba učitelju, što mogu učiniti za tebe?” i taj stav zadržava do kraja materijalnog života.


O prihvaćanju i odbacivanju učitelja i učenika:

Učitelj ne mora prihvatiti učenika koji traži vodstvo. Učitelj mora pažljivo birati koga će voditi i savjetovati. Birajući neiskrenog učenika, učitelj gubi moć koju je stekao znanjem i strogostima (studiranjem, odvojenošću, odricanjem od nepotrebnog materijalnog uživanja). Loš učenik može povući takvog učitelja u niže nivoe svjesnosti. Neiskren učenik uvijek će naći razloga da uzme bez da ponudi.

Nakon što prihvati učenika, učitelj ga može i odbaciti (ne savjetovati učenika) ukoliko učenik ne zadovoljava učiteljeve standarde.

Učenik ne mora prihvatiti učitelja radi nagovora drugih, društvenog pritiska (on je najbolji učitelj!) ili same preporuke učitelja. Učitelj se sam nikada ne smije preporučivati drugima. Odabir mora biti isključivo učenikov!

Nakon što prihvati učitelja, i učitelj prihvati učenika, učenik može odbaciti učitelja ukoliko učitelj ne zadovoljava principe svog učitelja (učenik nikada ne postavlja standarde učitelju već obrnuto).

Učitelj ili učenik ne smiju se odbaciti hirovito, zbog promjene nečijeg osjećaja ili mišljenja.

Učitelj se ne smije odbaciti samo zato što učenik ne može slijediti instrukcije učitelja.

Učitelj se odbacije (učenik više ne traži savjete niti nudi pomoć) ako uporno i unatoč upozorenjima krši principe koje i sam propovijeda, ukoliko odbacuje filozofiju svog učitelja i svetih spisa (Veda) i propovijeda suprotnu (devijantnu) filozofiju, posebno filozofiju koja tvrdi da Bog ne postoji ili da Ga ne moramo služiti.
——————————————–
Ovo su samo neke od uputa za odnos učitelja i učenika. Postoje još brojni drugi principi koje ću polako objavljivati ovdje. Za sva pitanja vezana za odnos učitelja i učenika, slobodno mi se javite na

kristijankolega@gmail.com

autor članka: Kristijan Kolega (Kakudmi das)

Batati (ljubičasti) s naše farme-nešpricano!

STIGLI SU BATATI, SA NAŠE FARME!!!

Potpuno nešpricano, ograničene količine,
u klubu ili  095/504-5284

Potreba za slijeđenjem viših autoriteta

Naša sklonost ka slijeđenju višeg autoriteta oduvijek je bila prisutna i uvijek će ostati u nama. Izvor te sklonosti nalazimo u vedskom aksiomu koji govori kako mi nismo ovo tijelo niti um, već nematerijalna energija zvana duša koja, poput ostatka kreacije, ima svoj izvor.

Nije neovisna jer izvire, pa je stoga ovisna o svom izvoru.

Izvor duše je izvor njena postojanja, osjećaja identiteta i njezine vječnosti.

Izvor duše naziva se Nad Duša, ili popularno, ali vrlo često i nedovoljno, Bog.

I zbog činjenice da duša izvire iz Boga, jasno je kako je duša ovisna o Bogu. To je osnovna priroda duše, ona se ne može promijeniti već prihvatiti kao takvu. Kad djelujemo u skladu s tom prirodom, nalazimo se u jednom potpuno drukčijem svijetu u kojem „normalni“ zakoni prirode na koje smo navikli, više ne igraju značajnu ulogu.
Naša uloga promatrača postaje dominantna i uloga sudionika ili igrača polako postaje beznačajna.

Neki će argumentirati kako se riječ Božja slijedila u prošlosti i to je rezultiralo u genocidima, progonima, mučenjima i degradaciji stanovništva. Ljudi više nisu skloni vjerovati da riječ Božja uopće postoji, jer da postoji, slijeđenje Njegove riječi ne bi rezultiralo u degradaciji, već uzdizanju.

I Vede se slažu s ovim argumentom!

Riječ Božja ne može uzrokovati veću patnju, već upravo suprotno, oslobođenje od sve nepotrebne patnje. Kada bi ljudi vidjeli ove rezultate, sigurno bi bili naklonjeniji religiji i slijeđenju autoriteta.

Međutim, takvi rezultati gorko nedostaju i postaviti Božji autoritet nije više stvar prisile i prijetnje, već filozofskog uvjerenja i krajnjih rezultata. Božja riječ trebala bi se dokazati na djelu, u protivnom slijeđenje istog smatra se religijskim fanatizmom i konačno radikalizmom koji završava u agresiji i razvijanju otpora prema autoritetima.

 

ISTINSKI AUTORITET

Autoritet može biti samo ona osoba koja je među svojim štićenicima i sljedbenicima  zaradila i dokazala tu titulu. Oni koji slijede autoritet moraju to činiti dobrovoljno i iz potpunog povjerenja, u protivnom autoritet postaje diktator i konačno, tiranin.

Takav autoritet zapravo u srcima ljudi uništava vjeru u autoritete i osigurava isti stav budućim generacijama. To smo vidjeli i doživjeli, a i danas istu stvar proživljavamo, uz dozu svakodnevne iluzije o tome kako nam je danas možda ipak bolje nego jučer…

 

OTVORENA KRITIKA DEMOKRACIJI

Današnji autoriteti prije svega dobiju povjerenje na osnovu verbalnih obećanja, a onda ga brutalno izdaju ne ispunjavajući većinu obećanog.

Tu je greška počinjena s obje strane; Vede ne savjetuju zauzimanje liderske pozicije zahvaljujući manipulacijama i varanju. Takva pozicija vrlo će brzo biti preuzeta od strane sličnih osoba i najvjerovatnije na vrlo sličan način.

Ciklus promjene u svijetu današnje politike i upravljanja državnim aparatima izuzetno je kratak, lideri se mijenjaju svakih nekoliko godina što je idealna situacija za loše lidere, odnosno osobe koje nemaju liderskih sposobnosti niti motivacija. Nakon nekoliko godina nestručna upravljanja, osoba se povlači s pozicije i skida odgovornost za buduće posljedice takva djelovanja.

Politički i upravni sustav moderne demokracije zapravo je efikasni stroj za proizvodnju loših, neodgovornih lidera u koje će ljudi potpuno izgubiti povjerenje i na taj način odbaciti potrebu za istinski kvalificiranim autoritetima i vodstvom. Kad ljudi do kraja izgube povjerenje, nastupa vladavina diktatora i militantnih fanatika.

S druge strane, situacija u politici kakvu imamo danas odgovornost je i naroda koji bira takve lidere i na takav način.

Povjerenje koje ljudi poklanjaju svojim glasovanjem potpuno je neopravdano, naivno i pogrešno usmjereno. Zasnovano je na neznanju, neinformiranosti, društvenom pritisku, osobnoj nesigurnosti i potpuno neopravdanim očekivanjima prema onima koje slijepo biramo na vrhovne pozicije.

I konačno, što je to što mi demokratski biramo? Lidere koji će nam osigurati životni stil kakav zamišljamo: visoka potrošačka moć u svrhu udovoljenja osnovnim tjelesnim nagonima, u svrhu stjecanja zadovoljstva kroz viši status u društvu čije su vrijednosti zasnovane na nižim porivima i kratkotrajnim užicima?

Što je to što mi tražimo od državnih vođa i političara? Dovoljno novaca i odgovarajuće uvjete kako bi svaki pojedinac u državi ispunio svoje želje i živio životom kakvim ga zamišljamo?

Je li dužnost političara da se prilagode volji naroda? Ako jest, nije li danas volja naroda zapravo ista kao i volja lidera: ispunjenje individualnih, sebičnih, ograničenih i trivijalnih želja na račun kolektiva.

Ogromna većina ljudi usmjerava svoje osobne želje od kolektiva prema individui, odnosno, prema sebi, što automatski zanemaruje sve ostale ljude. „Ja želim auto, ja želim stan, ja želim siguran posao, ja želim edukaciju, ja želim status, ja želim uspjeh…za sebe i svoju obitelj!“ I kad dobijemo što želimo, postajemo neosjetljivi na patnju onih koji to još nemaju. „Bitno je da sam se ja pobrinuo za sebe.“

Nije li upravo ovo statut svakog stanovnika ove planete „ja želim za sebe“? Ukloliko se slažete s ovom izjavom, nije li logično zaključiti kako naši lideri i političari imaju pravo slijediti upravo takav stav i filozofiju? „Ja, meni i moje.“

Dok god narod ima sebične želje i planove, vođe takvog naroda imati će istu kvalitetu želja i planova. Prema Vedama, svaki narod ima onu vrst lidera koju zaslužuje prema svojim kolektivnim karakteristikama. Stoga, ako želimo bolje lidere, trebamo postati bolji narod, transformirati svoj individualni karakter u nešto što želimo vidjeti u našim budućim liderima.

Također, vrijedi napomenuti kako kvalitetni lideri jesu kvalitetni jer znaju koga mogu a koga ne mogu voditi. Nekvalitetan narod neće privući kvalitetnog lidera. Narod koji voli alkohol, pečenja, promiskuitetno ponašanje, kockanje, sport i općenito uživanje u potrošnji, svakako neće privući pažnju lidera koji žive drukčijim životnim navikama i principima.

I svakako je nepotrebno kritizirati današnje lidere jer njihovi postupci u potpunosti odgovaraju kvaliteti želja većine naroda kojim upravljaju.

 

Izvadak iz nove knjige “Osnovni principi slobodne volje” koja bi trebala biti tiskana do kraja veljače 2016. a možda i prije!…

Kako razviti istinski pozitivan stav?

Stav se može definirati kao podsvjesni, automatski način razmišljanja koji je zasnovan na dugom nizu iskustava i impresija. (vjerujem da ne mogu letjeti, vjerujem da nisam vrijedan)

Izgradnji stavova doprinose prije svega roditelji, zatim rodbina, škola, vjeroispovijest, društvo, mediji, okoliš itd.

U zreloj dobi mediji i društvo čine primarni temelj za održavanje ili promjenu starih i izgradnju novih stavova. Međutim, najčešće odrasla osoba bira utjecaj medija i društva kako bi održala i učvrstila, a ne promijenila svoje stavove.

Izgrađivanje novih stavova i promjena starih simptomatično je za širokoumni karakter.

Održavanje i učvršćivanje starih stavova simptomatično je ponašanje za uskogrudni karakter.

Ako smo uskogrudna osoba, naši osobni stavovi prema kojima vodimo svoj životni put često su ovisni o egzistencijalnim potrebama kao što su hrana, odjeća, dom, energenti, zabava i sl. Ukoliko nas netko ili nešto opskrbljuje sa egzistencijalnim potrebama, naš osobni stav biti će prirodno pristran i fleksibilan toj osobi ili pojavi. (npr. mrzim novce ali ako mi se ponudi dobro plaćeni posao razmislit ću, jer ipak, novac nam treba, ili, šef me tlači ali me i dobro plaća, stoga neću dati otkaz, i sl.)

Vede razlikuju egzistencijalne od esencijalnih stavova. Ukoliko našim životom dominiraju egzistencijalni stavovi, nije moguće biti istinski sretan i pozitivan.

Egzistencijalni stavovi temelje se na vjerovanju kako je preživljavanje i udobnost osnova bilo kakve sreće u ovom životu. Ukoliko to nije zadovoljeno, nema govora o napredovanju.

Esencijalni stavovi temelje se na vjerovanju kako je osobni integritet i duhovni identitet osnova bilo kakve sreće u ovom životu. Ukoliko to nije zadovoljeno nema govora o napredovanju, bez obzira na zadovoljeno preživljavanje i udobnost. Preživljavanje i udobnost smatraju se sekundarnim aktivnostima i ne daje im se najveći fokus.

Razlika u karakterima zasnovana je na razlici u stavovima pojedine osobe.

-Karakter zasnovan na egzistencijalnim stavovima naziva se materijalistički karakter i osnovni simptomi su strahovanje i tjeskoba, negativno razmišljanje i generalna napetost.

-Karakter zasnovan na esencijalnim stavovima naziva se duhovni karakter čiji su osnovni simptomi smirenost, opuštenost i zadovoljstvo.

Vede preporučuju duhovni karakter za kojeg se traži odustajanje od materijalističkog karaktera (transformacija svijesti). Odustajanje se provodi u praksi donošenjem kritičnih i velikih odluka o promjeni.
Najveća promjena je promjena egzistencijalnih u esencijalne stavove.

Osnovni korak u toj promjeni je odustajanje od preživljavanja i udobnosti, osim ukoliko dođe samo po sebi. To ne znači prizivanje smrti i neudobnosti, već skretanje većeg dijela pažnje s tih elemenata na elemente esencijalnih stavova.

Esencijalni stavovi su istine koje znamo o sebi, prirodi koja nas okružuje i izvoru, tj. uzroku svega. Ne razmišljati o esencijalnim stavovima znači degradacija vlastitog karaktera. Bez esencijalnih stavova nije moguće osjetiti duboku i trajnu sreću.

Biti pozitivan i u isto vrijeme imati strah za vlastitu egzistencije, nije izvedivo. Jedno pobija drugo, i ako smo većinu vremena vezani za egzistencijalne misli i osjećaje, to potvrđuje da su nam ti stavovi jače izgrađeni.

Osoba koja ima čvrste egzistencijalne stavove ima istu sudbinu kao i osoba koja to nema, drugim riječima, oboje su osuđeni na smrt. Stoga je u svakom slučaju bolje biti zasnovan na esencijalnim stavovima.

Ukoliko smo izgradili esencijalne stavove, naš život biti će vođen realnom pozitivnošću, što dovodi do privlačenja sličnih energija u naš život. Obitelj, veze, posao, slobodno vrijeme dolaze u ravnotežu i uznemirujući elementi nestaju iz našeg života.

Esencijalni stavovi stvaraju se redovnim ponavljanjem apsolutne istine:

-istina o sebi (ja sam vječan, nikada ne nestajem)

-istina o prirodi (priroda je vječna, nikada ne nestaje)

-istina o Izvoru (Izvor je vječan, nikada ne prestaje postojati)

Suočiti se s egzistencijalnom situacijom a u umu imati samo ove istine, pravi je put vježbanja duhovnog karaktera. Karakter se izgrađuje u kušnji, stoga udobnost i puko preživljavanje kamen su spoticaja pri izgradnji duhovnog karaktera. Onaj tko iskreno želi napredovati, mora odbaciti udobnosti koje nudi materijalistički karakter i izložiti se nepredvidivim stanjima koje donosi izgradnja duhovnog karaktera.

Nitko ne može sa sigurnošću vjerovati u postojanje Boga ukoliko ne stavi na rizik i kušnju sve svoje egzistencijalne stavove i ne prodrma temelje svog dosadašnjeg vjerovanja.

Ovo se najjednostavnije i najlakše prakticira u društvu istomišljenika i sljedbenika duhovnog puta. Duhovni put bira se prema visini standarda koji se od nas očekuje. Što je standard viši, to je rezultat poželjniji.

Konformizam se nikada ne nagrađuje. On se treba zamijeniti trajnim zadovoljstvom. Konformnost je loša zamjena za duhovnu sreću esencijalnih stavova.

Esencijalni stavovi izgrađuju se promjenom/pronalaženjem/prihvaćanjem životne misije vrijedne ljudskog života i posvećivanju ostatka života služenjem u toj misiji.

Misija u životu ne može biti preživljavanje i udobnost. Misija mora biti u domeni duhovnosti i tome se daje glavni prioritet.

Kako uspješno proći krizna razdoblja?

I dio

Prvi koraci u krizi.
Kriza u životu znači signal za promjenu. Ne znači nužno da nam je život promašen.

Ako stvari i idu krivim smjerom, to još uvijek znači signal za promjenu.

Ako prihvatimo da je vrijeme za promjenu, moramo prihvatiti da nešto pogrešno radimo.

Ono što smo i kako smo radili do sada, više ne funkcionira, čak i ako smo se navikli na određeni način/stil razmišljanja, zaključivanja i djelovanja i teško nam je zamisliti nešto drugo, promjena je apsolutno nužna i neizbježna.

Promjena našeg stila života (naše misli, osjećaji i aktivnosti) najčešće će donijeti sa sobom posebnu vrstu privremene patnje koja nastaje kada mijenjamo ustaljene navike. Naš je jedini odabir prihvatiti tu privremenu patnju dok ne promijenimo navike, ili prihvatiti staru patnju za koju se trenutno žalimo.

Kriza u životu prepoznaje se upravo prema stupnju patnje koju osjećamo i stupnju sposobnosti i vjere da nadiđemo tu patnju.

Postoje dvije vrste patnje: neizbježna i nepotrebna.

Neizbježna patnja definirana je sama po sebi, dok je nepotrebna patnja definirana kao rezultat djelovanja u neznanju i uzrokovana isključivo našom osobnom nesposobnošću i nedostatku pravog znanja. Ali često ljudi nisu svjesni koja je patnja neizbježna a koja nepotrebna pa se žale na neizbježnu a prihvaćaju nepotrebnu patnju kao nešto normalno. U tom slučaju nije moguće riješiti svoje životne krize jer se osoba nalazi u iluziji i ne razlikuje jedno od drugog.

Prvi je, dakle, korak naučiti prihvatiti patnju sa razumijevanjem kako ona služi kao upozorenje, a ne kao kazna. Ukoliko razvijemo ovaj stav, patnja će automatski postati manja a rješenje će se polako pojaviti.

Koraci u krizi:

  1. Ja sam odgovoran za ovu krizu/patnju jer sam negdje pogriješio. Svatko griješi i stoga je činiti pogreške normalno u materijalnom svijetu. Prihvatimo to kao najnormalniju pojavu i podsjećajmo se svaki dan na ovu činjenicu. Ostanimo ljubazni, smireni i strpljivi.
  2. Drugi ljudi NISU odgovorni ni krivi za moju krizu, stoga odustajem od prebacivanja odgovornosti, okrivljavanja i optuživanja drugih. Ljutnja prema drugima samo je sebičan i lijen način bijega od vlastite odgovornosti. Osobe koje često okrivljuju i ljute se na druge, skloni su oboljevanju od mentalnih i terminalnih bolesti, a rijetko riješe svoje probleme. Ostanimo i dalje ljubazni, smireni i strpljivi (kao kad čekamo taxi ili bus na kiši, bez kišobrana).
  3. Moram promijeniti stil života i stare navike jer su očito pogrešne za moj život. Vede kažu kako je navika naša druga priroda, odnosno naš drugi identitet (To sam ja!). Promijeniti navike znači promijeniti sebe, svoj materijalni identitet a to nikada nije lako, iako je vrhunski jednostavno. Navika se mijenja redovnim ponavljanjem novih obrazaca ponašanja 40 dana. I dok to radimo, ostanimo i dalje ljubazni, smireni i strpljivi.

U svakom slučaju, ključno je ostati ljubazan prema drugima, smireni u patnji i neugodnosti, i konačno, strpljivi, što znači da rješenje ne mora doći onda kad mi mislimo da treba, kako i kada mi mislimo da treba.

II dio
Kako i zašto biti ljubazan prema svim živim bićima?

Ljubaznost je prije svega stav koji osoba gaji prema drugom živom biću. Taj stav uključuje nekoliko osnovnih postavki:
1. Tko sam ja u odnosnu na ovu osobu?
2. Što ova osoba znači i predstavlja u mom životu?
3. Koji je smisao ili funkcija našeg odnosa?

Odgovori na ova pitanja predstavljaju naš osnovni stav prema drugoj osobi ili živom biću. Međutim, rijetko se pitamo ova pitanja pa stoga rijetko imamo spreman odgovor. To znači da su naši stavovi prema drugima stvoreni i regulirani od strane naše podsvijesti. Drugim riječima, nismo potpuno svjesni naših stavova prema drugima. S obzirom da podsvijest reagira prema podražajima, naši stavovi ovisiti će o raznim podražajima, tj. uvjetima koji vladaju oko nas (npr. kad puše jugo, ljuti smo na sve oko nas, ali kad je sunce, svima smo super).
Zato je jako važno postati svjestan svojih stavova prema drugima, i transformirati ih u pozitivne stavove jer u protivnom nije moguće biti prirodno ljubazan, tolerantan i empatičan.

Ljubaznost je stav poniznosti od kojeg je satkano naše viđenje sebe, drugih živih bića i našeg međusobnog odnosa, a koji u sebi podrazumijeva nekoliko čvrstih vjerovanja:

  1. Ja sam vječno živo biće i stoga meni nitko i ništa ne prijeti. Nema smisla bojati se drugih (osjećati prijetnju)
  2. Drugo živo biće ima istu definiciju kao i ja. Ja nisam bolji, vrjedniji ili posebniji od drugih (bilo kojeg živog bića), a nisam ni lošiji, manje vrijedan ili manje poseban.
  3. Smisao odnosa s drugima je međusobno prosvijetljivanje i pomaganje (nikako odmaganje) u duhovnom napretku (jer smo mi duh, duša, i jedino taj napredak ima smisla i relevantan je za nas.

Ukoliko prihvatimo ove stavove i vjerovanja (redovnim ponavljanjem), biti će vrlo teško zauzeti neprijateljski stav ljutnje, zamijeranja i kažnjavanja (zavist). U protivnom, ako zadržimo podsvjesni stav, ljutnja postaje prirodna, lako se pojavi, dulje zadržava i veću štetu nanosi, a osoba izgubi osjećaj kako sama proizvodi tu ljutnju, već počinje čvrsto vjerovati kako drugi ljudi uzrokuju te osjećaje.

U svrhu izbjegavanja vlastite neljubaznosti (grubog i arogantnog ponašanja) izuzetno je važno razviti stav služenja: „Ja sam sluga svih živih bića. To je moja osnovna funkcija i smisao života.“ Ovakav stav ne dozvoljava da uključujemo druge u svoje osobno služenje, bilo u mislima, osjećajima, očekivanjima i djelovanju. Ljubaznost je savršeni način da služimo druge ljude bez ikakvog fizičkog ulaganja, što čini ljubaznost najjeftinijim poklonom, najbržom terapijom koja donosi trenutne rezultate a koji traju čitav život.

Neki od razloga za bezuvjetnu ljubaznost:
Svaka osoba voli doživljavati ljubazan odnos, drugim riječima, svatko voli kad je druga osoba ljubazna prema nama. Osjećaj je ugodan, poželjan i inspirirajući, luče se pozitivne kemikalije i osoba prirodno i dobrovoljno skida svoje karakterne štitove i odlučuje se za suradnju, fleksibilnost i služenje. Ukoliko se prema nekome dovoljno vremena odnosimo sa dovoljnom količinom ljubaznosti, dovodimo tu osobu u posebno stanje hipnoze koje se može usporediti s nekom vrstom zaljubljenosti. A zaljubljena osoba učiniti će sve za objekt svoje zaljubljenosti.

Nekoliko „tajnih“ savjeta za razvijanje ljubaznosti:
-ukroti požudu i pohlepu (neutaživu želju za uživanjem u svemu) i ljutnja se neće tako lako pojavljivati
-slijedi Isusovo načelo „odnosi se prema drugima onako kako želiš da se drugi odnose prema tebi“ i
„nikad ne čini drugima ono što i tebi smeta“ (ljutnja smeta svakome, pa i tebi, stoga je nikada ne koristi)
-iskoristi dobrobiti ljubaznosti, jer Bog, svemir i svako živo biće pozitivno nagrađuje ljubaznu osobu
-nauči razlikovati lažnu ljubaznost od iskrene (biti ću ljubazan ako si i ti ljubazan)
-nauči razlikovati neljubaznu osobu od povrijeđene (također shvati: neljubazni smo kad smo povrijeđeni)
-nauči transformirati povrijeđenu osobu u ljubaznu, pa će ti ljubaznost postati esencijalni dio identiteta

 

III dio
Kako i zašto biti ljubazan prema sebi?

Naš osobni odnos prema samom sebi osnova je svih drugih odnosa u ovom svijetu. Naš identitet (lažni ego) prva je i najbliža nam veza s materijalnim svijetom, zato će čitavo naše materijalno postojanje ovisiti o tome kakav odnos imamo sa svojim lažnim egom. Postoji nekoliko osnovnih odnosa duše i lažnog ega:

-duboka nesvjest (duša se nalazi u dubokom stanju materijalne ne-svjesnosti u tijelu biljke ili životinje)
-nesvjestan odnos (duša nije svjesna postojanja oba identiteta i stoga lažni ego potpuno dominira)
-polu-svjestan odnos (duša je ponekad svjesna lažnog ega, ali nema dovoljno želje/volje za proces nadilaženja)
-svjestan odnos (duša je svjesna svog lažnog ega, ali nema dovoljno znanja kako ga nadići)
-transcendentalan odnos (duša upravlja lažnim egom i koristi ga za izlazak iz materije(patnje))

 

Polu-svjestan i svjestan odnos su stanja u kojima se mi najčešće nalazimo. U ovakvim odnosima duša doživljava kontinuirane promjene stanja svijesti, osjeća sreću i patnju, nadu i beznađe, snagu i nemoć, znanje i neznanje. Dualnosti materijalnog postojanja osjećaju se vrlo snažno i duša je često zbunjena po pitanju donošenja ispravnih odluka i djelovanja za svoju dobrobit. Ovo stanje zahtijeva kontinuirano vodstvo i kvalitetno druženje jer gravitira prema degradaciji, tj. nižim stanjima svijesti.

-Voljeti lažni ego, odnosno biti ljubazan prema sebi, stanje je koje se vježba dugo vremena, jer je naš početni odnos s egom uvijek negativan, odnosno „u sukobu smo sami sa sobom“.
-Potrebno je prihvatiti da smo u sukobu i krenuti s tog nivoa razumijevanja; „Ja ne volim sebe. Ja ne prihvaćam sebe. Ja sam u sukobu sa sobom.“ To je posljedica naših nesavršenstava koje primjećujemo u odnosima s drugim ljudima (doživimo uvrede, kritike, povrede, odbacivanja, ismijavanja i sl.) Kada bi nas svi ljudi od početka ovog života hvalili, mi bi bili uvjereni kako smo savršeni (iako to nije istina).
Međutim, duša ima standarde vječnosti i savršenstva i ne prihvaća olako činjenicu da smo nesavršeni, pogrešivi, loši i u krivu. Suočavanje s ovim činjenicama bez apsolutnog znanja, stvara traumatična iskustva i doživljaje samog sebe (ega). Naš život sastoji se od pokušaja izbjegavanja takvih i pokušaja nagomilavanja pozitivnih iskustava (zato biramo za nas ugodna druženja i osobe), jer su pohvale i pozitivna mišljenja drugih puno prirodniji za dušu nego kritike i osude.

Ali ovakav stil življenja zapravo negira pravu prirodu lažnog ega, jer on uistinu jest lažni, što znači privremen i iluzoran, pogrešan, neispravan, nesavršen, iskrivljen, loš i degradirajući. TAKVOG ga treba prihvatiti i prilagoditi svoje vjerovanje, razmišljanje, osjećanje i djelovanje u skladu s tim. U protivnom, razvijamo pojavu koja se naziva perceptivni odmak (kognitivna disonanca) a to je stanje svijesti u kojem branimo naš ego projicirajući sva njegova nesavršenstva na druge ljude ili na okolinu općenito (npr. lisica i kiselo grožđe).

Perceptivni odmak je iluzorno stanje svijesti u kojem osoba ne prihvaća svoja nesavršenstva, već ih konstantno prepisuje/projicira/prebacuje drugima. Pošto je iluzoran odnosno netočan ili lažan, jedan je od osnovnih simptoma osobe koja je pod utjecajem lažnog ega. Razlog perceptivnom odmaku je način odgoja u ranom djetinjstvu kada nije postojao pravilan balans razumijevanja sebe kao nesavršenu kombinaciju duše i tijela (ili smo loši ili smo savršeni). Zato će neki ljudi teško prihvatiti da su divne osobe, a drugi ljudi će teško prihvatiti da nisu baš toliko divni i savršeni kao što se konstantno predstavljaju.

Voljeti sebe, biti ljubazan prema svom lažnom egu, znači potpuno se složiti i prihvatiti da smo nesavršeni, da činimo greške, da povrjeđujemo druge, da nismo u pravu, da pogrešno vidimo, doživljavamo i shvaćamo realnost oko sebe, da idemo pogrešnim smjerom i da nam treba pomoć, vodstvo i savjeti čitav naš materijalni život.
Jedno od najvećih zlostavljanja samog sebe je život bez vodstva, savjeta i kvalificirane pomoći. Osobe koje same prolaze kroz život (slijede samo svoja uvjerenja, instinkte i razmišljanja) vrlo brzo razviju negativan stav (perc.odmak) prema okolini, što generalno znači projiciranje nezadovoljstva i mržnje prema sebi na vanjski svijet oko sebe.

 

Unutar perceptivnog odmaka, naše viđenje svijeta i ljudi sastoji se u njihovom odnosu s nama, pa je esencijalno stvoriti pozitivnu sliku o sebi i vidjeti reakcije drugih. Drugim riječima, nalazimo sigurnost i utočište u tome da drugi ljudi misle kako smo mi nešto što zapravo nismo. Kada postanemo ovisni o održavanju tog imidža, na svjesnom nivou prisiljeni smo i sami vjerovati u tu iluziju. To se jasno pokazuje kad nam netko ukaže na neku lošu osobinu, a mi spontano osjetimo veliki šok, povredu i navalu ljutnje (razočarenja, bijesa). Šok i povrijeđenost nastaju uslijed našeg stanja razotkrivenosti, kada iluzija u očima drugih nestaje, kada drugi ljudi uoče naša nesavršenstva koja smo skrivali i kada više nemamo plodno tlo za održavanje te iluzije u drugima. Kad to uočimo, osjetimo ogromnu nesigurnost, strah, sramotu, odbačenost, nižu vrijednost i sl., i to je ogroman pokazatelj kako živimo u perceptivnom odmaku, odnosno, više volimo iluziju nego realnost.

Ukoliko primijetimo ove simptome kod sebe, krajnje je vrijeme za velike promjene u stavovima i razmišljanjima.

Prihvatiti sebe kakvi jesmo u praktičnom smislu znači prihvatiti mišljenje o sebi od strane drugih osoba kao vrijedno. Ako netko kaže da smo divni, talentirani i inteligentni, svakako ćemo odmah prihvatiti tu refleksiju od strane drugih, i to sa oduševljenjem. Ali ako je ta refleksija negativna, odnosno, mišljenje drugih kosi se s našim mišljenjem o nama samima, onda uglavnom naginjemo principima perceptivnog odmaka (tko si ti da mi govoriš, kao da si ti bolji, pogledaj sebe i sl.).

Glavna promjena sastoji se u donošenju odluke o prihvaćanju svake refleksije koja se odrazi od drugih ljudi.

„Sve osobe na ovom svijetu s kojima dođem u kontakt, ogledalo su mog materijalnog identiteta, i ja prihvaćam svaku refleksiju kao jedan dio mene.
Ako me netko ne voli, moguće je da ja ne volim jedan dio sebe, i ta osoba je refleksija tog dijela mog karaktera. Ako me netko vrijeđa, moguće je da ja vrijeđam sebe, ili kao posljedica, i druge osobe, ali tog nisam svjestan.
Ako me netko napada, blokira, sprječava i prijeti, i posebno ako se to događa redovno, lako je moguće da zapravo ne volim i ne prihvaćam sebe kakav trenutno jesam.“

Potrebno je tijekom dana zadržati dovoljno fokusa na ove afirmacije i vježbati stav prihvaćanja u svakodnevnim odnosima i komunikaciji s drugim ljudima. Nakon određenog vremena ovaj stav rađa plodovima samopoštovanja, dostojanstva, samopouzdanja, pozitivne energije, entuzijazma, inspiracije, kreativnosti i općeg uspjeha u životu.

 

 


IV dio
Kako biti prisutan u sadašnjem trenutku?

Sadašnji trenutak može se definirati kao jedan moment čitave neograničene kreacije, svega što postoji u čitavom prostoru i vremenu. Sadašnji trenutak može primijetiti, doživjeti i koristiti samo duhovna duša, živo biće, promatrač. Bez promatrača, nema tko primijetiti sadašnji trenutak. Stoga je namijenjen samo za živa bića.

S druge strane, živo biće ne može znati da je živo ukoliko nema sadašnjeg trenutka koji to potvrđuje. Kada živo biće primijeti da postoji „sadašnjost“ i da je sadašnjost jedino postojanje koje se pred nama odvija, tek onda može i primijetiti da je živo i da postoji. Stoga su sadašnji trenutak i život (svjesnost) neodvojivi elementi postojanja.

Sadašnji trenutak oslanja se na središnju os, a to je promatračevo „oko“, odnosno pažnja usmjerena na sadašnjost. Ovakva međuovisnost čini da je sadašnji trenutak potpuno ovisan o oku promatrača, odnosno, načinu na koji ga promatrač promatra (kut gledanja). Pošto je sadašnjost ovisna o našem kutu gledanja, bitno je naučiti osnovne sastojke koje sadašnjost treba da bi osjećali harmoniju i mir unutar sadašnjosti:

-Sadašnji trenutak treba konstantnu pažnju jer u protivnom postaje prošlost ili budućnost. Balans postižemo vježbanjem fokusa putem pranayame (disanja), meditacije i mantre. Uznemireni um uvijek bježi, a uznemirujući elementi nalaze se svugdje oko nas. Sadašnji trenutak odvija se oduvijek i odvijati će se zauvijek, ali ne kroz zamišljanja ili sjećanja, već isključivo kroz aktivni boravak u sadašnjem trenutku. To znači da su sjećanje na prošlost i zamišljanje budućnosti isključeni u ovom procesu.

-Sadašnji trenutak treba kut gledanja koji je istinit. Neistiniti kut gledanja iskrivljuje sadašnjost i zbog toga ljudi bježe u prošlost ili budućnost. Površni kut gledanja također iskrivljuje sadašnjost. Što više znamo o sadašnjem trenutku, to ga ispravnije gledamo, a to je osnova za osjećaje harmonije i mira.

-Sadašnji trenutak lakše je doživjeti na osobnom nego na neosobnom nivou. Ako pokušamo zamisliti kako izgleda sadašnji trenutak, uvijek ćemo se fokusirati prvo na forme i osjećaje koji se tiču našeg tijela i uma, a rijetko kao viziju sveukupne kreacije koja se odvija u svim smjerovima i dimenzijama. Pošto je duša osoba, individua, mora doživjeti sadašnjost kao osoba ili individua. To je moguće jedino u interakciji s drugom osobom, ali ne s osobama iz pojavnog svijeta oko nas, već se ovdje upućuje na to da je sadašnji trenutak zapravo osoba, odnosno živo biće koje ima interakciju s nama u svakom momentu. Jedna od definicija Boga je da je Bog sveukupnost svega u svakom trenutku. Drugim riječima, sve što se događa oko nas, u čitavom prostoru i vremenu, bili mi toga svjesni ili ne, jest nešto što se popularno naziva Bog, ili Svevišnji Gospodin, Stvoritelj, Izvor itd. Ukoliko smo svjesni ove činjenice, naše viđenje sadašnjeg trenutka mora biti daleko drukčije. Više ne promatramo stvari i ljude, već imamo interakciju sa Svevišnjim Bogom, Izvorom čitave kreacije i svega što postoji (i ne postoji). Taj odnos mora biti osoban kako bi nas istinski privukao i ispunio. Naša introspekcija tada prelazi u razgovor, dijalog i općenito odnos s Osobom a ne stvarima koji su mali djelići čitave kreacije koja nas okružuje.

 

Simptomi boravka u sadašnjem trenutku:
Ispunjenost smislom postojanja  i jasnoća puta kojim idemo, osjećaj potpune sigurnosti, doživljaj ljepote i obilja u svakoj pojavi, doživljaj povezanosti sa svime što promatramo, vjera u ljekovitost svega što doživimo, radost zbog prisustva i sudjelovanja u procesu života i vječnosti i jak osjećaj dobrodošlice svakom sljedećem trenutku koji dolazi u našu sadašnjost.