Category Archives: Pitanja i odgovori

Strah za budućnost

Moj problem je strah, nekad do te mere jak da me potpuno parališe. Strah od budućnosti, od neizvesnosti, od toga da ću ostati bez ljubavi i podrške muškarca kojeg volim. Kao dete od 8 godina sam izgubila oca i mislim da moja nesigurnost i strah od nedostatka podrške datira od tada. Ne znam da li je bitno još nešto napisati iz mog ličnog života, ali evo ja ću reći da sam razvedena, majka 7.godišnje devojčice, podstanar i bez stalnih primanja. U vezi sam s muškarcem s kojim imam dobar odnos i doživljavam ga kao savršenog partnera za život. Međutim, on je u velikim materijalnim problemima zbog kojih je pod stalnim stresom koji dalje uzrokuje probleme sa visokim krvnim pritiskom. Zbog tog njegovog stanja je i moj strah da mu se nešto ne desi, a to je i ono što sam već doživela kao devojčica. Ovo sve pišem jer mislim da može pomoći u rasvetljavanju mog psihičkog stanja i načina na koji mogu sebi pomoći tapkanjem. Nadam se da mi možeš na osnovu opisane situacije predložiti prave fraze koje bih mogla izgovarati prilikom tapkanja da se oslobodim ovog balasta koji me muči.

Strah je obrambeni mehanizam. Ti podsvesno, znači, nisi toga svesna, koristiš strah kako bi stekla dojam kontrole nad budućnošću.
Drugim rečima, tvoje strahovanje nikako ne pomaže u rešavanju tvoje situacije. Međutim ti ipak koristiš emociju strahovanja.
Razlog zašto to činiš je zato što te strah čini sigurnom.

Naravno, čini se kao kontradikcija. Kako strah može biti sigurnost?

Pa, kad strahuješ, pokazuješ sebi da si odgovorna i brižna. Što je strah veći, to je tvoja uloga zaštitnice uverljivija.

A što ako nebi strahovala?
Npr. kada ne bi uključivala tjeskobu u svoje osjećaje bez obzira što ti se u životu dešavalo?
Tvoj dečko je bolestan, ali ti nemaš strah.
Imaš problema s novcima, ali te toga nije strah, niti brineš.

Stalo ti je da se to reši, kao što ti je stalo da recimo kiša ili sneg prestanu da padaju, ali te nije strah toga što je trenutno loše vreme.

Odgovor je: Kada ne bi strahovala, smatrala bi sebe neodgovornom i okrutnom, a to ne želiš da budeš.

Međutim, ne strahovati nije isto što i ne mariti. Briga za nekoga ili nešto ne mora uključivati tjeskobu i strah.

Strah ti pomaže da osetiš barem neku kontrolu. Strah te gura da deluješ, da razmišljaš, ….da voliš.

Da nema straha, možda ne bi bila inspirisana da deluješ, razmišljaš i voliš.
Zato ga zadržavaš i teško ti je odvojiti se od straha.

Navikla si na strah, on ti je prirodan.
Poput blata i prljavštine, čuva te od hladnoće.

I sada kada ga trebaš ukloniti, ne ide lako.

O tapkanju – teško otpuštam neg. emociju

Imam jedno pitanje u vezi tapkanja : Kad se tapkam i pojačam emociju koliko god mogu, ona mi ostaje u tijelu i teško je otpuštam. Npr. prije tapkanja osjećam ljutnju jačine 4, pojačam intenzitate koliko god mogu i onda i nakon par krugova tapkanja ona ostane na istoj razini ili malo jača nego prije tapkanja. Pa moj um to koristi kao izgovor da se uopće ne tapkam.

Kaži sebi prije tapkanja da ćeš tapkati dok god se negativni osjećaj ne otpusti.
Nema kompromisa. Tvoja je želja prestati živjeti s tim osjećajima, a ne ih samo ukloniti trenutno.
Misija tapkanja mora biti jasna: ti se rastavljaš od ljutnje, tuge, bijesa, bespomoćnosti i ostalih negativnih emocija.
Ne bi trebali samo htjeti riješiti trenutnu emociju jer nam kvari naše raspoloženje ili što li već.
Ona mora otići zauvijek. To je tvoj stav.
Ako nije, zauzmi ga.


I da li nakon otpuštanja idem opet ispočetka, priznajem problem, pojačavam ga pa otpuštam i tako par krugova ili više, ili da nakon pojačanja samo ponavljam zadnji dio s otpuštanjem?

Otpuštanje dolazi kad vidiš da emocija odlazi. Inače se samo boriš s njom.
U stvari, ti nisi spremna otpustiti tu emociju. Ona ti služi kao samokažnjavanje u svrhu doživljavanja lažne superiornosti.
Npr, kada muškarac prevari svoju ženu, onda ode u kafić pa se napije. Kada se napije onda osjeća da se kaznio za svoj postupak. Kada se kaznio, onda se više ne osjeća toliko krivim, odnosno osjeća da je platio za svoja nedjela. Ukoliko bi se ponašao kao da se ništa nije dogodilo, vjerovatno bi ga osjećaj krivnje uznemiravao do ludila

Svatko koristi različite načine samokažnjavanja u svrhu osjećaja lažne superiornosti.
Veliki broj ljudi koristi mentalitet žrtve kao samokažnjavanje. Npr. osobe koje stalno vide problem i nedostatak. Gledajući izvana, čini se kao da ti ljudi nikada nemaju mira jer stalno traže greške i mane.
Ali treba nam biti jasno da su ti postupci potrebni toj osobi kako bi ona doživjela lažni osjećaj superiornosti.
Onaj koji ispravlja greške u drugima svakako se osjeća kao bolja ili superiornija osoba.
Za taj osjećaj ljudi će žrtvovati sve u svom životu, jer je osjećaj inferiornosti duboko bolan za svakog od nas.

Uglavnom, to je princip samoobrane, odnosno, na taj način naša podsvijest štiti rane iz djetinjstva (traume).

Kada odlučiš otpustiti emociju, ti daješ zauzvrati zavet da se više nećeš koristiti tom emocijom.
Od tog momenta ti si na oprezu da više ne pozivaš tu emociju i ne vezuješ se za nju.

Vezanost za negativne emocije najčešći je razlog zašto nekim ljudima ne ide otpuštanje.


Kad osjetim ljutnju i izrazim je prema nekom drugom, npr. vičem na djecu onda osjećam poslije toga žaljenje i krivnju, ali ne kužim kako time doživljavam osjećaj lažne superiornosti jer mi se čini da se osjećam baš obratno, inferiorno.

Pošto si svjesna žaljenja i krivnje, to ti govori o tome da si normalna osoba, odnosno da prepoznaješ dobro od lošeg.
“Aha, vidim da sam pogriješila, i osjećam krivnju, i žao mi je zbog toga.”
Taj glas umiruje iznutra, daje ti slobodu da nastaviš dalje istim putem.
Osjećaj krivnje, žaljenja, jada i straha, nije isto što i osjećaj inferiornosti.
Osjećaj inferiornosti uzrokuje traume za malu djecu, a u odraslima budi bijes.

Bez tih bi se emocija osjećala inferiornom, odnosno, bezosjećajna, kao robot, mrtvo tijelo.
To je inferiornost. Biti bez emocija, živjeti bez osjećaja. Ali pošto nismo razvili pozitivne i duhovne (trajne) osjećaje, sve što imamo su burne reaktivne emocije kemijski uzrokovane impresijama iz prošlosti. Pošto je to sve što imamo, debelo smo za to vezani. Tako ćeš vidjeti kako neki ljudi, iako nemaju nikakvih karakternih vrijednosti,
još uvijek su ponosni na sebe i svoje ponašanje, svoje reakcije i svoje zaključke. Što je manja inteligencija, to je ego veći.
Biti vezan za negativno, znak je snižene inteligencije, odnosno, prekrivene inteligencije.

Kad djeca mogu tapkati?

S koliko otprilike godina se djeca mogu tapkati ili im pomoći da se tapkaju. Moj najstariji sin će u siječnju napuniti 8 godina. Posvojili smo ga kad je imao 4 g. i svakakvih je trauma doživio u životu. Svjesna sam da je moj zadatak raditi na sebi i mijenjati se i da ću mu tako najbolje pomoći ali isto tako mislim da mu trebam pokušati pomoći i na sve moguće druge načine.

Djeca mogu od najranije dobi naučiti tapkanje. Ali afirmacije su najmoćniji dio tehnike, odnosno, stav prilikom afirmacija.
Roditelj to mora objasniti djetetu na način da dijete razumije.
Ako dijete ne razumije, znači da roditelj još uvijek ni sam ne razumije tehniku dovoljno.
Kada osoba zaista nešto razumije, sposobna je to objasniti i malom djetetu, i staroj osobi.

Što je važnije, “realni” svijet oko nas ili samo emocija unutar nas?

Naime,vi kazete da vas ne zanima neciji konkretan problem,vec osecanja u vezi sa njim.Ipak,postoje neke situacije u zivotu gde je problem stvarno veliki i gde raditi na samim osecanjima koja su vezana za taj problem,cini mi se nije dovoljno.Na primer,naveli ste primer gde je osoba zatrpana racunima a nema novca.Ona moze raditi na tome kako se oseca povodom toga i uspeti da to ne prozivljava vise tako tesko. Ali problem privlacenja nemastine u njegovom zivotu i dalje ostaje,jer  duboko u podsvesti ima nesto sto privlaci nemastinu.

Točno, a to privlačenje izvire u podsvijesti koja je sačinjena isključivo od traumatičnih doživljaja, znači, negativnih emocija.
Stoga je rad na emocijama esencijalan i primaran. Fizički svet oko nas potpuno je neupotrebljiv za izlečenje. Njega se može gledati, ali ne dirati. :I


 Ono sto bi bilo dobro da nam pojasnite je to,da li neko procesom tapkanja moze otkriti sta je to u njemu sto stvara takvu situaciju ,koja su to verovanja ili osecanja u pitanju i kako ih se osloboditi.

Tome i služi tehnika. Neki ljudi tek nakon mukotrpnog tapkanja dođu do rezultata, a neki odmah. Međutim, rezultati svakome stižu. Netko se oznoji više, neko manje.


Govorili ste nam o afirmacijama prilikom tapkanja,pa predpostavljam da je moguce i ovo sto vas pitam.Ono sto nedostaje je da nam objasnite da li se moze otkriti uzrok privlacenja odredjenih dogadjaja u zivotu procesom tapkanja i kako.

Za sve ljude koji žarko žele promene u svom životu, knjiga daje jasnu poruku: treba biti uporan i ne odustati od tapkanja samo zato što rezultati ne stižu odmah. Većina ljudi istinski ne razume svoj um, niti su sigurni šta je to um. Knjiga ne samo da pojašnjava šta je um, već nas uvodi u to kako s umom rukovati. Međutim to je poprilično nova dimenzija realnosti na koju se treba navići. Naučiti razlikovati sebe od svojih misli i emocija ponekad traje mesecima, ili godinama za one koji su malo lenji. 🙂


Mislim da je ovo veoma vazno za sve ljude koji zele da primene ono sto nas ucite na sebi.

Također, potrebno je pročitati i drugu knjigu koja je nastavak prve, znači detaljno opisuje mentalne vežbe koje su nam neophodne da bi postali majstori tehnike.

Povratak starih fizičkih ozljeda

Da li se stare fizicke ozljede koljena, koje se reaktiviraju (bol, otok) nakon dugog sjedenja mogu rijesiti isto tapkanjem? Jasno mi je da niti jedna ozljeda nije slucajna, ali da li tapkanje moze imati ovdje pozitivan ucinak?

Odgovor:Da, one služe da bi se aktivirala podsvjesna trauma koja je nastala kada i fizička povreda.
Ljutnja, bijes, strah, sramota i sl. česte su traume pri tjelesnim povredama.
Npr. osoba sklizne dok prelazi pješački prijelaz i ugane zglob.
Međutim, osoba zbog boli zaboravi kako se osjećala u tim trenucima.
Da nije bilo boli svaki put bi jasno osjetili neugodu, sramotu, ljutnju, strah i sl.
Kao kad umalo izbjegneš pad s bicikle ili dok trčiš ili slično, za malo si nastradao ali srećom ništa se nije dogodilo.
Pošto nema boli ili ozljede, svatko će jasno osjetiti lupanje srca, kaotične misli i intenzivne osjećaje.

Vidiš, tjelesna bol potisne sve to u drugi plan, odnosno, u podsvjest.

U određenim trenucima, ovisno o programu koji se tada upisao, te emocije će izlaziti na površinu,
a podsvjest će prema navici i programu gurati ih nazad tako da ti daje bol kojom se sve to za tren gurne pod tepih.

Promatraj kroz bol, zanemari je na neko vrijeme i istražuj unatoč neugodnom tjelesnom osjećaju.
Introspekcija uz tjelesnu bol daje zapravo puno bolje rezultate jer ako uspijemo zanemariti tjelesnu bol,
jasno ćemo vidjeti ljutnju, uznemirenost, strah i sl.

Isus, Vede, samospoznaja

Prije par godina sam doživjela obraćenje, izgovorivši ime Isusa, i naravno otišla sam u crkvu, tradicija…polako kužim da mi to ne daje jasan odgovor, istražujem, učim, čitam, čak sam kupila knjigu o Vedama od dečka blizu faksa, ali ne mogu shvatit, kako živjeti? Dovela sam se bila u situaciju da sam odbila sve što je materijalno, da sam se samo dala drugima, ali ni to nije iskreno? Ako me kužiš, želim se stvarno pronaći. Želim istinsku sliku o sebi, o tom što je seksualnost, zašto je nekad tako “potisnuta”, taj sav grč dovede me da ne mogu uživati apsolutno ni u čemu, i da…moj najveći problem, od djetinstva, debljina…ne znam kako da ju riješim, imala sam u djetinjstvu debljinu i frustracije, dugo sve pokušavam, neće…ne mogu uživat u trudnoći kako majka, ne mogu se opustit u ničem, kako da ju riješim? Imam li pravo kao žena ljepotu i ženstvenost? Gdje je Isus u svemu, jeli to sve mit? Jel moguće da je laž? Što da radim??

Odgovor: Kao prvo, nije moguće odgovoriti na niti jedno pitanje ukoliko nismo svjesni tko postavlja pitanje i kome, i zašto. Kada netko pita, kako biti sretan u životu, odgovor je uvijek, ovisi tko si i što si. Sreća za čovjeka nije ista kao i za životinju ili biljku. Kod čovjeka je to simptomatično da smo u stanju imati različite identitete. To je ono što nam govori tko smo mi. Za neke je to jednostavno pripadnost naciji, poslu, obitelji ili navijačkom timu. Tu se ostvaruje većina ljudi. I svaka od tih identifikacija ima svoje potrebe. I zato ljudi ostvaruju svoje potrebe na osnovi vizije unutar svoga uma o tome tko sam ja i što je dobro za mene.
I kroz život proguravamo se raznim putevima, mijenjamo razne identitete i njihove potrebe. Naš identitet sada i prije 20 godina nije isti. Naše potrebe su drugačije također. Zbog konstantne promjene u materijalnom svijetu, mi patimo jer se ne možemo naći u niti jednom od naših identiteta. Posebno se ne nalazimo u ovome sada, ovaj sadašnji moment i naša identifikacija u ovom trenutku nije ono što bi mi stvarno htjeli. Naša vizija je uvijek nešto drugo. To postane navika, još od djetinjstva, stalno bi nešto drugo. Bježimo od svojih nesavršenstava koje vidimo u sadašnjem momentu i opiremo se svom sadašnjem identitetu. Takav stav stvara konflikt. Jer, jedino sada, u ovom momentu, mi zaista postojimo. Prošlost i budućnost ne postoje. Samo ovaj moment. U tom momentu možemo ispuniti sve naše želje, samo kada shvatimo da u prošlosti i budućnosti nema realnosti i da se trebamo fokusirati više na ovaj moment.
Tu se većina ljudi gubi, jer ne poznaju prirodu samog sebe i što to znači biti sam sa sobom. Meditacija na svoj pravi identitet zahtijeva nešto znanja, no koncept je lako shvatiti. Radi se o tome da primijetimo da smo promatrači. Da svaki trenutak našeg postojanja mi sjedimo u tijelu i promatramo što se događa. Većinu vremena provodimo aktivno doživljavajući naš materijalni život, poput gledatelja u kinu koji uzrujano i sa povicima prati zbivanja na filmu. Naša “ufuranost” u ovaj prolazni život je uzrokom svih problema. Mi smo uvjereni da je ovo jedina realnost i da se na to moramo maksimalno fokusirati. Tako doživljavamo svoj život dosta dramatično, jer konačno, svemu dođe kraj, svim odnosima, svim pozicijama u ovom svijetu, sva iskustva ovog života završavaju i brišu se smrću našeg tijela. Tu svečano završava glazba naše parade i taj moment napuštanja tijela označava koliko je nevažan svaki prošli moment, jer je sada tome kraj. I sada, Vede savjetuju da ako to shvaćamo, i ako ne želimo živjeti u iluziji, da se treba pozabaviti sa našom pravom ulogom u koju se jedino “isplati” ulagati fokusa.
Ta uloga je uloga promatrača, odvojenog bića koje boravi u ovom tijelu i koristi ga kao vozilo unutar materijalnog svijeta. Naše tijelo i um su toliko savršeni da nas vrlo lako uvjere da je to naš pravi identitet.
Većina ljudi živi u dubokom uvjerenju da su oni ta tijela u kojima trenutno borave. Znajući prirodu takvog tijela, a to je da mora umrijeti, promatrač unutar toga tijela doživljava razne vrste patnji i trauma, sve na osnovu tog osiguranog umiranja. “Kad je tijelu kraj, svemu je kraj.” reći će neki. Takav stav ne pomaže u ozdravljenju jer zadržava strah kao osnovu postojanja.
Također moja tehnika kao prvi metod koristi oslobađanje svih strahova, kao preduvjet za normalan ljudski život.
Rečeno je da ukoliko smo samo jedan moment nesretni, znači da nešto krivo razumijemo, da smo u iluziji.
Iluzija se raspršuje znanjem, i stoga je za potpunu sreću dovoljno pravo znanje.
Kao sada, ja ti govorim da si ti vječna duša, i ukoliko ti dobrovoljno odlučiš, radi eksperimenta, prihvatiti to u svom umu kao istinu, vidjet ćeš odmah slijedeće simptome:
1. Ako si vječna, koji onda problem imaš?       2. Ako si vječna, čega se bojiš?
3. Ako si vječna, tko te stvorio?     4. Ako si vječna, što ti je činiti, odnosno, što je tvoja prirodna aktivnost koja te čini potpunom i sretnom?

Povezanost s vječnošćuTada shvatimo da u toj ulozi promatrača, mi postajemo nesposobni išta vidjeti kao problem, konačno i našu vlastitu tjelesnu smrt. Smrt se naravno ne priziva ni ohrabruje, ali znajući svoju vječnu prirodu, osoba nije uznemirena gubitkom privremenog tijela, znajući da se svjesni život nastavlja dalje, neograničeno. Takav stav u životu oslobađa osobu od bespotrebne tjeskobe i život se zadivljujuće mijenja.
Postoje određene navike koje trebamo usvojiti kako bi nam stav promatrača postao “automatski”, odnosno da bez napora ostvarimo takav stav i sa zadovoljstvom ga održavamo jer donosi pozitivne rezultate u životu. Na primjer, kako god da se okrene, jesti meso je štetno, bilo materijalno, bilo duhovno. I ako osoba to ne razumije i ne prihvaća onda je potrebno to pravilno objasniti, jer ne možemo kršiti zakone prirode i očekivati povoljne rezultate u našem životu. To je uvijek tako, sa svim zakonima prirode.
Jedan od tih zakona koji treba naučiti jest zakon svijesti i podsvjesti. Kako ulaziti u podsvjest i osvješćivati i mijenjati negativne i štetne navike razmišljanja (strahovanje, tjeskoba, osamljenost, nevoljenost, mržnja, ljutnja, odbačenost, manja vrijednos….). Trebamo se riješiti svega toga kako bi uopće mogli pravilno sagledati bilo koju situaciju. Osoba puna negativnih impresija ne može pravilno sagledati niti jednu situaciju, jer će njezin vlastiti um uvijek “obojati” i promijeniti shvaćanje i interpretaciju svega. Zato na skoro sve gledamo sa nekim strahom.
Dakle, upoznati sebe i svoju pravu prirodu, i nakon toga vidjeti koliko krivih želja i shvaćanja imamo, samo zato jer nismo poznavali sebe.
Kako biti sretan ako ne znamo ni tko smo?
Tako da sva tvoja pitanja imaju jedan odgovor, a to je, otkrij prvo tko si ti, ostalo će ti sve biti jasno.
Prvi korak u tome je oslobađanje od strahova, a prvi korak u tome je upoznavanje sa situacijom u kojoj se nalazimo. Dakle, spoznaja da nismo ovo tijelo, već duša, promatrač unutar tijela.
Naučiti razliku između duhovnog i materijalnog i naučiti kontrolirati svoj vlastiti um.

Nakon tih koraka sve je lakše. Do tada, sve je novo, neobično, nevjerovatno. Kasnije stvari kao što su čuda i natprirodna iskustva (pozitivna) postanu svakodnevnica.
Život je za 180 stupnjeva drugačiji, i to naravno za bolje.
Ali korak po korak.
Sad na osnovu svog ovo mog brbljanja, kaži ako je nešto nejasno i ako imaš koje pitanje, pa ćemo polako dalje.
Šaljem ti pozitivnu meditaciju za dijete u tvom tijelu. To je posebna duša, čuvaj je.

Hvala ti na odgovoru, zanima me što je onda život na zemlji, koliko treba držat do tijela i na koji način (nije u redu ni zapostaviti ga, zar ne)?? Gdje je granica egoizma i voljenja sebe?
Kako gledat na drugog čovjeka? Koliko pomoći i davati?

Odgovor: Život na zemlji je privremen i prolazan, u to nema sumnje. Svatko od nas ima iskustvo prolaznosti i to nas frustrira. Razlog tome je to što je naša prava priroda neprolaznog karaktera. Drugim riječima, mi smo vječni. Zbog toga proživljavamo prolaznost ovog života tako dramatično i negativno.
No kada shvatimo našu pravu prirodu, shvaćanje našeg trenutnog materijalnog postojanja mijenja svoju vrijednost. Smrt je čimbenik koji uništava svaki naš materijalni napor i čini nas nesretnima.
Ali ako prihvatimo smrt kao prijelaznu fazu, onda razloga za frustraciju jednostavno nema.

Funkcija ovog tijela je da pruži vječnoj duši priliku da spozna svoju pravu prirodu.
Samo ljudsko tijelo pruža duši takvu priliku, i takvo tijelo se mora pravilno poštivati.
Tijelo je stoga kao hram, sveto boravište za nas, duhovne putnike, kako bi okončali krug rađanja i umiranja. Svaka druga funkcija ovog tijela je sekundarna i manje bitna.

Dakle, održavati dušu i tijelo u zdravom odnosu tako da je tijelo dugovječno i zdravo, ali glavni fokus treba staviti na dušu i davati joj duhovnu hranu, kao što tijelu dajemo materijalnu hranu. Ta duhovna hrana je prije svega duhovno znanje. Duša se doslovno hrani znanjem. Prvo bitno znanje za dušu je znanje o samome sebi a onda o našem izvoru, ili Bogu. Kada duša ima dovoljno znanja o sebi, Bogu i svome odnosu s Njim, nastupa istinski život pun sreće i blaženstva.
Problemi u potpunosti nestaju.

Za ovo je potrebno napraviti pokus da bi se uvjerili da je ovo istina.
Pokus se radi tako da se promijene svoje misli koje su do sada bile zasnovane na pogrešnim idejama o prolaznosti i smrti. Naš pogrešni osjećaj identiteta (tko sam ja) čini to da razmišljamo negativno.
Taj identitet se mijenja ovom tehnikom tapkanja i frazama. Također, kao što sam naveo u svojoj knjizi, preporučam proučavanje vedske literature kako bi usvojili novo znanje o sebi i izgradili novi identitet.

Tijelo se nikako nesmije zapostavljati ili uništavati. No međutim, većina ljudi danas živi tako da uglavnom uništavaju svoja tijela, bilo sa mislima koje im se roje u umu ili sa stilom života (hrana, posao, razonoda, edukacija, higijena…). Takvo samouništenje treba smjesta obustaviti i promijeniti svoj stil života u skladu sa novim identitetom.
To je dakle, ukratko o ovome, slobodno postavi još pitanja na ovu temu.

-Egoizam je podsvjesna mržnja usmjerena prema svome materijalnom identitetu. Ego znači “ja”, odnosno identitet. Na vani, egoista slavi sebe, priča o životu svog lažnog ja, ali to radi zato jer mu treba potvrda da je prihvaćen i voljen od drugih ljudi. To mu treba jer sam sebe zapravo ne voli. Naše izvanjsko ponašanje (karakter), samo je odraz naše podsvjesti, i to uglavnom u obliku raznih štitova (vrste ponašanja koje karakterizira ljutnja, razdražljivost, depresija, strah, tjeskoba, tuga, nesigurnost i sl).
Istinski voljeti sebe znači da istinski poznajemo sebe. Većina ljudi ne poznaje sebe, tako ako voli, voli lažno ja, i ako mrzi, isto tako mrzi lažno ja. Sve je to samo različiti oblik laži i Vede odbacuju takve stavove.

-Drugog gledati kao i sebe; duhovnu dušu koja je na putu svoje samospoznaje.

-Kada shvatimo našu pravu ulogu, onda se to shvaćanje odražava na sve aspekte našeg djelovanja i razmišljanja. To se odnosi i na našu potrebu za pomaganjem i davanjem.
Osoba koja je sama sebi pomogla i koja nije u nevolji, može pomoći i drugoj osobi. Ali osoba koja je slijepa, a vodi duge slijepce, završava skupa sa svima u provaliji.
Davati sebe možemo tek onda kada spoznamo tko smo zaista mi. Kada osjećamo potpunost u samome sebi i sreću koja dolazi iz saznanja o našoj pravoj duhovnoj prirodi, onda smo u mogućnosti nešto od toga dati i drugima. Onda to tek ima smisla.
Svi drugi oblici pomaganja samo su spašavanja tijela. No pošto su tijela svejedno osuđena na propast, pomagati samo tijelima uzaludan je posao i pokazuje da ne shvaćamo pravu prirodu osobe.
Prvo pomoći sebi, onda drugima.
Prvo pronaći sebe, a tek onda se davati drugima.

Što ako se problem vrati?

Kada sam odradila tapkanje za neki problem i utvrdim da sam došla do 0 ili 1 sto je gotovo riješen problem da li s vremena na vrijeme treba ponoviti tapkanje za isti problem i kako? Imam dojam da će mi se neki problemi vratiti. Da li to znači da ga nisam riješila do kraja?

Odgovor: Mislim da je glavni uzrok u tvojoj bojazni da će se problem vratiti, kao da ga pozivaš nazad, jer je do sada bio dio tvog identiteta kao što je navika imati probleme. Problemi ne postoje, mi ih samo zamišljamo a tijelo onda reagira stvarajući ih na fizičkom nivou. Taj smo odnos sa tijelom imali od samog početka i to nam ispunjava dobar dio identiteta. Tapkaj se na frazu: “Ja zapravo nemam problema, sve što osjećam i sve dojmove koje sam imala do sada su lažni nagon ka lažnom identitetu (egu). Taj ego mi je bio potreban do sada ali više ga ne trebam. Prihvaćam činjenicu da je život ljepši bez problema i strahova i zato se sada oslobađam svih problematičnih impresija, trauma i strahova. Meni problemi ne trebaju, ja znam živjeti i bez njih.”
Zatim se sjeti tog ega kojeg ostavljaš na cesti dok ti nastavljaš tvoj put. On te nagovara da ga ne ostavljaš jer se ta stara Marina boji samoće i gubitka. No ti okrećeš leđa i odlaziš, iako te ona zove i moli da ju povedeš sa sobom. Obećaje ti da će ti biti dobra i da će te slušati ali to je laž. Stara identifikacija uvijek teži za starim programom i da bi se oslobodila starog programa moraš ju ostaviti samu na cesti. Vidi je u svome umu i gledaj kako polako nestaje u daljini i kako više ne čuješ njen glas. Zatim pokušaj vizualizirati novu Marinu, odnosno, sada ti više ni to ime nije važno. To si TI, i sebi možeš dati kakvo god ime hoćeš, nešto što će te podsjećati na to da je sa starim navikama razmišljanja gotovo.
I da bi lakše otpustila stari identitet, pokušaj nešto u stilu:
“Opraštam sebi na svim greškama i krivim navikama razmišljanja. Sada odlučujem prihvatiti sebe kakva jesam, bez navika, bez maske, bez starih programa. Otvaram se za čarobne transformacije svoje svijesti i za oslobođenje vlastitog uma. Vjerujem da je apsolutno sve moguće za mene i vjerujem da ja to zaslužujem. ”

Acid reflux

Imam konkretno pitanje i odnosi se na bolest koja se zove “acid reflux”. Danas sam u Austriji dobila tu dijagnozu od otorinca. Ja sam naime imala problem sa oticanjem ždrijela i nemogućnosti gutanja, kao i pojavljivanja sluzi koja me je dovodila do ludila jer je nisam mogla izbaciti van. Od tud moj strah od gušenja. Na tom strahu sam radila tapkanjem, ali očigledno je da je uzrok toga svega negdje drugdje. Naime, doktor kaže da temeljem nekog uzroka kiselina iz želuca dolazi u grlo i uzrokuje sve te probleme koji u najgorem slučaju mogu uzrokovati rak ako ne budu nađeni i liječeni na vrijeme. Iako nisam baš nesto vesela zbog dijagnoze, vesela sam jer nadam se napokon znam od kud ti problemi u grlu. Sad je još potrebno da saznam što uzrokuje tu prekomjernu kiselinu u želucu koja ide u grlo. Moje pitanje je na što se trebam usmjeriti pri tapkanju i što izgovarati, odnosno koje afirmacije ponavljam?

Odgovor: Kad čuješ od doktora površnu (pogrešnu) dijagnozu i prihvatiš je k srcu (manje ili više) onda ta dijagnoza pojačava strah od bolesti. Zapamti uvijek da su svi tjelesni poremećaji samo simptomi. Fokusirajući se na simptome ništa se ne može naučiti niti riješiti. Tvoji strahovi su esencijalni za kreiranje tih simptoma. Nije da te je strah jer imaš te simptome, već obrnuto. Onda ti simptomi još pojačavaju strah jer se fokusiraš na to i daješ tome problemu veliku vrijednost i energiju. Shvati i prihvati da je to samo simptom i kad riješiš emociju, simptom će nestati.
Koncentriraj se na svoje strahove i tjeskobe i pokušaj im naći uzrok.Čega je tebe, zapravo, najviše strah?
Pokušaj ovo: Oslobađam i otpuštam ovaj strah, strah je uzrokom mojeg problema. Nemam razloga za strah. Sada, u ovom momentu, osjećam se sigurno i zaštićeno.
Odi u neku lijepu memoriju kada ti je bilo sve super. Sjeti se osjećaja i tapkaj se na to kako se osjećaš. Npr, ja sam sretna, zadovoljna i sigurna. Ne moram se više bojati da li ću biti voljena, prihvaćena i dovoljna. Ja sam voljena, prihvaćena i sigurna. Oslobađam strah, bespomoćnost i bijes zbog toga.
Prihvaćam se i poštujem duboko i potpuno.
Gledaj da duže tapkaš kako bi imala bolji efekt. Stvori naviku tapkanja i traži svoje strahove svakodnevno. Suoči se sa slabostima koje se kriju unutra. Ne racionaliziraj i ne opiri se ničemu.
Osjeti kojoj emociji ili memoriji se opireš, od čega se braniš. Osvijesti to i zapiši u svoj dnevnik.

Trema

Bila sam na vašem seminaru u Sarajevu pa me interesuje slijedeće: kad god moram nešto pričati pred više ljudi, ili predstaviti nešto, imam uuužasnu tremu, strah; dlanovi mi se počnu znojiti, a kad izađem tek onda počnu prave traume, jer znam baš zablokirati, što mi užasno smeta.. Pokušavala sam i prije seminara da dokučim odakle to dolazi, zašto toliki strah? Desi mi se da pogriješim pred ljudima i da se zbunim, al mi je to svejedno, znam da svako griješi. Tako da nije to da se bojim da ću pogriješiti, ili ispasti budala :) a mozda opet i jest, al mi nije prihvatljivo. Pričala sam s više ljudi, i svi mi kažu pokušaj se opustiti, pokušaj ovo i ono, al ništa ne djeluje.
Uglavnom, pitanje je, kako da dođem do te suštine, do tih emocija koje me očito koče?? 

Odgovor: Razlog zašto reagiraš na taj način jest upravo navika.
Automatske reakcije nisu uvijek bile automatske. Nekad su se morale naučiti.
Ako nemožeš iz djetinjstva iskopati razlog, odnosno kada se to prvi puta dogodilo, kad si izgubila samopouzdanje, onda samo odgovori na pitanje
“Čega me je to strah? Što se bojim izgubiti? Što se bojim pokazati? Što želim sakriti?”
Preispitaj u što vjeruješ kada se suočavaš sa tim strahom? Što ti taj strah predstavlja, koje memorije, koje impresije, koje doživljaje? Na kraju, koliko tom strahu pridaješ vrijednosti, stavi ga na skalu i onda tapkaj na uzrok tog straha. Fraza neka ide otprilike:
“Iako imam ovu tremu, strah, nesigurnost i sumnju, ja sebe sada u ovom momentu prihvaćam i volim ovakvu kakva jesam, i otpuštam i oslobađam ovaj strah, tremu i nesigurnost. Oslobađem ih iz sebe, više mi te emocije nisu potrebne, otpuštam ih van sebe, to je prljava voda, sada ide kroz cijevi i moje se srce čisti.”

 

Kako koristiti pozitivne afirmacije?

Pitanje je u vezi četvrte (pozitivne) afirmacije: Mogu li nju koristiti na kraju iako se problem na kojem radim nije još sveo posve na nulu, ili nju koristim samo ako je sve svedeno na nulu?

Odgovor: Koristi je da bi sveo emociju na nulu. Kad je emocija na nuli, nema se što više oslobađati pa stoga ta fraza i nije potrebna.