Imam jedno pitanje u vezi tapkanja : Kad se tapkam i pojačam emociju koliko god mogu, ona mi ostaje u tijelu i teško je otpuštam. Npr. prije tapkanja osjećam ljutnju jačine 4, pojačam intenzitate koliko god mogu i onda i nakon par krugova tapkanja ona ostane na istoj razini ili malo jača nego prije tapkanja. Pa moj um to koristi kao izgovor da se uopće ne tapkam.

Kaži sebi prije tapkanja da ćeš tapkati dok god se negativni osjećaj ne otpusti.
Nema kompromisa. Tvoja je želja prestati živjeti s tim osjećajima, a ne ih samo ukloniti trenutno.
Misija tapkanja mora biti jasna: ti se rastavljaš od ljutnje, tuge, bijesa, bespomoćnosti i ostalih negativnih emocija.
Ne bi trebali samo htjeti riješiti trenutnu emociju jer nam kvari naše raspoloženje ili što li već.
Ona mora otići zauvijek. To je tvoj stav.
Ako nije, zauzmi ga.

I da li nakon otpuštanja idem opet ispočetka, priznajem problem, pojačavam ga pa otpuštam i tako par krugova ili više, ili da nakon pojačanja samo ponavljam zadnji dio s otpuštanjem?

Otpuštanje dolazi kad vidiš da emocija odlazi. Inače se samo boriš s njom.
U stvari, ti nisi spremna otpustiti tu emociju. Ona ti služi kao samokažnjavanje u svrhu doživljavanja lažne superiornosti.
Npr, kada muškarac prevari svoju ženu, onda ode u kafić pa se napije. Kada se napije onda osjeća da se kaznio za svoj postupak. Kada se kaznio, onda se više ne osjeća toliko krivim, odnosno osjeća da je platio za svoja nedjela. Ukoliko bi se ponašao kao da se ništa nije dogodilo, vjerovatno bi ga osjećaj krivnje uznemiravao do ludila

Svatko koristi različite načine samokažnjavanja u svrhu osjećaja lažne superiornosti.
Veliki broj ljudi koristi mentalitet žrtve kao samokažnjavanje. Npr. osobe koje stalno vide problem i nedostatak. Gledajući izvana, čini se kao da ti ljudi nikada nemaju mira jer stalno traže greške i mane.
Ali treba nam biti jasno da su ti postupci potrebni toj osobi kako bi ona doživjela lažni osjećaj superiornosti.
Onaj koji ispravlja greške u drugima svakako se osjeća kao bolja ili superiornija osoba.
Za taj osjećaj ljudi će žrtvovati sve u svom životu, jer je osjećaj inferiornosti duboko bolan za svakog od nas.

Uglavnom, to je princip samoobrane, odnosno, na taj način naša podsvijest štiti rane iz djetinjstva (traume).

Kada odlučiš otpustiti emociju, ti daješ zauzvrati zavet da se više nećeš koristiti tom emocijom.
Od tog momenta ti si na oprezu da više ne pozivaš tu emociju i ne vezuješ se za nju.

Vezanost za negativne emocije najčešći je razlog zašto nekim ljudima ne ide otpuštanje.

Kad osjetim ljutnju i izrazim je prema nekom drugom, npr. vičem na djecu onda osjećam poslije toga žaljenje i krivnju, ali ne kužim kako time doživljavam osjećaj lažne superiornosti jer mi se čini da se osjećam baš obratno, inferiorno.

Pošto si svjesna žaljenja i krivnje, to ti govori o tome da si normalna osoba, odnosno da prepoznaješ dobro od lošeg.
“Aha, vidim da sam pogriješila, i osjećam krivnju, i žao mi je zbog toga.”
Taj glas umiruje iznutra, daje ti slobodu da nastaviš dalje istim putem.
Osjećaj krivnje, žaljenja, jada i straha, nije isto što i osjećaj inferiornosti.
Osjećaj inferiornosti uzrokuje traume za malu djecu, a u odraslima budi bijes.

Bez tih bi se emocija osjećala inferiornom, odnosno, bezosjećajna, kao robot, mrtvo tijelo.
To je inferiornost. Biti bez emocija, živjeti bez osjećaja. Ali pošto nismo razvili pozitivne i duhovne (trajne) osjećaje, sve što imamo su burne reaktivne emocije kemijski uzrokovane impresijama iz prošlosti. Pošto je to sve što imamo, debelo smo za to vezani. Tako ćeš vidjeti kako neki ljudi, iako nemaju nikakvih karakternih vrijednosti,
još uvijek su ponosni na sebe i svoje ponašanje, svoje reakcije i svoje zaključke. Što je manja inteligencija, to je ego veći.
Biti vezan za negativno, znak je snižene inteligencije, odnosno, prekrivene inteligencije.