Category Archives: Pitanja i odgovori

Fraza “Otpuštam i oslobađam”…

October 3, 2018   Pitanja i odgovori   No comments
Pitanje:
Kod tapkanja na predavanjima često spominješ fraze, “otpuštam i oslobađam ovu emociju” kao završnu fazu, ali u nekima govoriš da tapkanje nije učinkovito za površne emocije (štitove) nego za duboka uvjerenja.. dali je onda ispravno tapkanje “otpuštam i oslobađam ovu emociju i ovo negativno vjerovanje radi kojeg je došla ta emocija?
Odgovor:
Duboko vjerovanje jest emocija. U podsvijesti nema ništa osim emocija. Ali u pravu si, otpuštam i oslobađam ovo uvjerenje jedna je od fraza. Može biti i “otpuštam ovu bol, ili tugu,” i sl.
...više>>

Slušanje unutarnjih glasova, razgovor sa samim sobom, razlika između Srca i intuicije

September 6, 2015   Pitanja i odgovori
Podsvijest, srce i lažni ego, sinonimi su za jednu te istu stvar, odnosno, ne možemo reći stvar, ali možda pojavu.
Podsvijest je nesvjesni dio uma u kojem su uskladištene impresije iz prošlih života, duboki programi, uvjerenja, strahovi i traume. Kad je podsvijest očišćena od tih impresija, podsvijest postaje nadsvijest jer se u njoj manifestira sam Bog koji nas vodi unutarnjim glasom. Tada se podsvijest naziva intuicijom. Do tada, dok je još puna trauma i materijalnih programa, naziva se instinktom.
Razlika između instinkta i intuicije je kao razlika između hotela i obične kuće; razlika je samo u namjeni, a i jedan i drugi objekt služe za stanovanje. Tako je i naša podsvijest; kada je nastanjena strahovima i pogrešnim uvjerenjima (materijalizam) onda se naziva instinkt (vođenost neistinom i strahom), a kada je oslobođena toga, podsvijest se naziva intuicija (vođenost Istinom i ljubavlju).
Srce je samo još jedan naziva za podsvijest; djeluj iz srca znači djeluj automatski bez razmišljanja ili računanja. Učini nešto iz srca znači učini nešto po prirodnom osjećaju koji imaš, opet bez razmišljanja ili kalkuliranja.
Stoga, kada govorimo o srcu, govorimo o podsvijesti.
Djelovati iz srca možemo samo onda kada smo sigurni da nam je srce potpuno čisto.
Do tada čovjek treba djelovati prema uputama Boga i Njegovih kvalificiranih predstavnika.
...više>>

Koji je dokaz za reinkarnaciju?

November 11, 2014   Pitanja i odgovori

Reinkarnacija kao pojam definira se kao moment prelaska iz jednog u drugo tijelo. Onaj koji prelazi naziva se duhovna duša, i po prirodi je vječna, stoga je reinkarnacija samo beznačajni moment u vječnom životu duše.

Reinkarnacija se dokazuje time što dokažemo da je duša, odnosno promatrač unutar tijela, zapravo vječna.
Ako to dokažemo, onda znamo da nakon smrti tijela, mi kao promatrači nastavljamo postojati.
Dokazati vječnost promatrača nije jako teško;
Od početka života do danas mi kao promatrač doživljavamo sebe kao jednu osobu, nepromjenjivu, isti identitet, isto biće. Unatoč materijalnim promjenama tijela i uma, doživljaj osobenosti uvijek ostaje isti. Tako ćemo identificirati sebe s  osobom na fotografiji staroj 30 godina i reći ćemo, to sam ja. Iako se čitava materija oko duše promijenila, čak i stavovi i uvjerenja, zapravo, sve se promijenilo….unatoč tome ostaje jedna konstanta, a to je osjećaj identiteta, istog identiteta.
To je kontradiktorno osnovnim zakonima materijalnog svijeta, jer u ovom svijetu svaka čestita energije u konstantnoj je promjeni. Nigdje i u ničemu nema statike niti jednog momenta. Sve je u dinamičnoj transformaciji.
Međutim, naš identitet tome ne podliježe, i to iskustvo ima svako živo biće. Inače bi do sada promijenio mali milion identiteta, i sada bi se doživljavao kao neka totalno druga forma i konstalacija materije.
Dakle, imamo dijametralno suprotan efekt, što znači da je promatrač, odnosno mi kao identitet, nematerijalne, tj, antimaterijalne prirode, što se teološki naziva duša ili duh.
Duša neće promijeniti svoj identitet niti nakon što se tijelo uništi jer do sada nije pokazalo simptome uništivosti. Naš identitet ničim ne može biti promijenjen, pa tako ni smrću.
Također, smrt nije vječna!
Smrt je dio materijalnog svijet, pojava koja zahvaća samo materijalne elemente. Smrt je stoga, materijalna.
I naravno, nitko neće reći da je smrt duhovna jer to nema smisla.
Dakle, smrt je materijalna, a sve što je materijalno, ima svoj početak i tako isto ima svoj kraj.
I smrt ima svoj početak. Npr. ona ne traje sada. Smrt sada nije aktivna. Aktivirati će se na kraju života ovog tijela, biti će aktivna nekoliko momenata, i onda će prestati postojati. Drugim riječima, smrt je iluzorna i privremena baš poput oblaka na nebu. Tu je, i nije tu. Jer u momentu kada nestane, kao da ga nikad nije bilo.

Ne postoji vječna smrt! Ono što je vječno nazivamo duhovnim. Također, vječnost znači bez početka i bez kraja. Vječnost ne može započeti u određenom momentu. Sve što ima početak, ima i svoj kraj i stoga je neizbježan zaključak da pošto smrt ima svoj početak, ima i svoj kraj.

Život nema svoj početak. Nikada nismo vidjeli početak života jer je uvijek bio tu oko nas. Život nastaje iz života, svjesnost iz svjesnosti. Smrt nije niti početak, niti kraj života. Smrt je samo privremena dimenzija, stanica na putu.
Ono što je privremeno, naziva se iluzorno. Ono što je vječno, naziva se realno. Samo vječne stvari istinski postoje, dok su privremene samo dio iluzorne transformacije čija je vrijednost uvijek inferiorna duhovnoj realnosti.
Naš identitet je duhovne prirode. Mi smo duše, mi ne umiremo. Naše tijelo umire, naša sjećanja također, ali mi kao promatrač i onaj koji doživljava postojanje, mi ne umiremo, niti se transformiramo. Mi smo uvijek mi, oduvijek i zauvijek.
Reinkarnacija jer samo drugi naziv za smrt tijela, odnosno stanje u kojem duša više nije prisutna u jednom već u drugom materijalnom tijelu.
U ovom životu promijenio si toliko tijela, bio si beba, dječak, mladić i muškarac. Još te čeka starost, bolest i konačno smrt, napuštanje tijela. Nakon toga, ideš dalje u drugo tijelo, u skladu sa tvojim željama u ovom životu.
Nije problem razumjeti da je promjena tijela sasvim prirodna pojava u ovom svijetu. Mi stalno prelazimo Iz jednog oblika u drugi zadržavajući isti identitet.
...više>>

Uloga promatrača naspram Božjoj volji, i pitanje zahvalnosti

May 1, 2014   Pitanja i odgovori

PITANJE:
1.  Ako smo mi samo promatraci, ako čak I našim lažnim egom direktno upravlja Bog (knjiga II, str 97), da li mi ustvari utječemo na bilo šta? Čemu onda “djelovanje” u svjesnosti Krishne? Ako samo promatramo I trebamo se predati Bozjoj volji, kako nas naše ponasanje I djelovanje može “osloboditi”?

Ref. Knjiga II, str. 183: Ja sam iz tog djela shvatila kako je svejedno da li sam nekome uputila osmjeh ili lijepu riječ ili suprotno… Zašto / kako reagirati kad mi ništa ne radimo sami, “samo nam se tako čini”?

Ako samo pustimo da Bog vrti ovaj svijet pred nama, čemu onda upute kako se treba ponašati kao roditelj, šta govoriti, šta izbjegavati itd? Zašto je bitno “pravilno djelovati” (jer nisu bitne namjere)?

Na jednom predavanju si rekao nešto tipa: trebamo djelovati kao da sve zavisi od nas, a u srcu znati da ništa ne zavisi od nas. Možeš li mi pojasniti?

ODGOVOR:
Kada se govori o djelatnostima živog bića, misli se na karmičke djelatnosti, aktivnosti koje zapliću dušu dublje u iluziju materijalnog postojanja. To su aktivnosti za sebično osjetilno uživanje, materijalnu udobnost i sl.

To se smatra djelovanjem. 
 
Ali ako osoba iste te aktivnosti izvršava onako kako Krsna kaže, onda se to smatra nedjelovanjem, odnosno, nedjelovanjem na materijalnom nivou, ali svakako djelovanjem na duhovnom nivou.
 
Promatrač ima svoju slobodnu volju, i zbog toga odluke donose posljedice. U protivnom bi posljedice trebao snositi Krsna. Kada duša ne bi imala slobodnu volju, naša egzistencija bila bi besmislena.
 
Duša promatra ovaj svijet i odlučuje kako će interpretirati ono što promatra. Ako interpretira: “Oh, ovo je za moje uživanje.” onda se zapliće u karmu, ali ako razmišlja:”Oh, ovo je za Božje uživanje.” onda se oslobađa zaplitanja.
 
Bog je vlasnik, stoga je kontrolor, stoga je i jedini uživatelj Svoje energije (to uključuje i materijalnu).
Mi nemamo pravo bez pitanja uživati u ovom svijetu, u protivnom smo kradljivci energije, i zbog toga tonemo dublje u materijalno postojanje.
 
Točno je da ne možemo ništa izvršiti bez Božjeg odobrenja, ali stvaranje želje je nešto što duša sama radi, bez utjecaja Boga. Znači želja pripada duši, interpretacija također, a sve ostalo, od ispunjenja želje do reakcije na istu, radi Krsna pomoću Svoje neshvatljive moći.
 
Zato djelujemo kao da sve ovisi o nama, jer kako god da djelovali, izgledati će kao da sve ovisi o nama.
Ona duša koja zna da ništa ne ovisi o njoj, već o Krsni, i dalje djeluje, ali sa drugim uvjerenjem.
 
Kao kada baciš iz aviona dvije osobe, obje imaju padobran, ali jedna je profesionalni padobranac, a druga je obična osoba. Padobranac se neće bojati, naprotiv, uživati će u padu, dok će druga osoba vrištati u agoniji jer ne zna, nije svjesna da je tu padobran i da će se otvoriti. To je otprilike razlika u razmišljanju duhovne i mat. osobe.

 

PITANJE:
2. Negdje si rekao kako se uzivanje u materijalnom ne preporucuje ili ne ohrabruje ili tako nesto… sem ako se na neki nacin ne poveze s Bogom. Da li je biti zahvalan Bogu za rijetke trenutke sreće u materijalnom svijetu dovoljno? (Za nas koji jos nismo razvili svoj duhovni identitet.)

Na primjer, nadjem se na pustoj plaži, mir, tišina, sunce grije I ja sam sretna. Ili mi se jave nećaci (sestrina djeca) I ja sam sretna što su oni sretni. Kako bi to jos mogla povezati s Bogom?

 

ODGOVOR:
 Samo reći hvala je početak, lijepo je, ali svakako nije dovoljno. Prava zahvalnos nije u riječima zahvale, već u djelovanju koje prirodno proizlazi iz osjećaja zahvalnosti. Osoba koja se samo zadrži na “Hvala”, zapravo nije istinski zahvalna.

 

...više>>

Nesigurnost, sumnja u proces, emocije intenzivne

April 30, 2014   Pitanja i odgovori
Bok Kristijane!

Još uvijek mi nije jasno to što mi se dešava.Taj neki glupi tok misli pa emocije za time,sve postane neki bad i ko da postanem strahu svemu u tim trenucima.Okrivljujem se vjerojatno previše i počeo sam sa tapkanjem na tu temu i pokušavanjem uvjeravanja da je sve oke i da nema azloga za brigu ni strah ni paniku,i da je sve kako treba i da je Bog tu uz mene i kraj mene i da sam vječan i da ću još 1000 puta pogriješiti i da nema potrebe bojati se grešaka ni ničeg.A kako upadnem u to stanje,to neznam.Nekako ko da sam krenem razmišljat o tome i ode sve u krivi smjer.Krenem analizirat i suočavat se sa time a onda od toga naravim ogroman problem i teške emocije.Svatio sam da sam ja jači od toga i da ja upravljam svojim mislima i emocijama,i kad se uspijem ponovo i ponovo izvući iz toga,sretan sam jer sam pobijedio,ali onda eto ga opet…i tako stalno.

Neznam koji je pravi pristup tome,razmišljat o tome,ili mu reći briši i trudit se barem razmišljat o nečem drugom?

Koliko god mislim da sam svatio kako funkcionira i kako je sad sve oke i siguran sam ako dođe opet,sad se kao “znam” izvući,opet me lupi i onda opet više ništa neznam.Sve mi se to nekako miješa u glavi,sva ta predavanja i tehnike i definicije.U tim stanjima,naravno,inače bude sve oke i lijepo i savršeno i budu mi jasnije malo stvari nego prije.Malo,ali barem uočavam neke razlike.

Ne kužim šta je to,jel to ego pa me voza,jel mi se podsvijest prazni,ili ludim..Ne znam i volio bi da me provedeš kroz to ako znaš o čemu je riječ i kako da se izvučem.

Brine me jer prije nisam bio toliko u takvim mislima,nisam proživljavao tolike periode neugodnih osjećaja i misli.

I sumnja,uf kako me ta sumnja zna isto sasjeći,sa 100 noževa kad krene.Nemam baš neku podršku od okoline i onda kad znamo ući u rasprave,auuuu….zna baš boliti.

Toliko materijala da posumnjam u sve to di sam krenuo,u tebe,u sve.

Tipa šta sad meni treba neko da mi kaže šta da radim,da mi kaže jel nešto oke ili nije,i bla bla bla.,religija,ovo ono…

A to su mi bliski ljudi,s kojima eto,moram valjda biti,ako sam trenutno u takvoj situaciji.

I nebi htio da je tako,volio bi da mogu nekako tolerirati to sve i zadržati svoje,biti bolji čovijek prema njima i usrećiti ih,barem na ovom dijelu puta koji dijelimo.Ali vjera mi je očito preslaba.

Recimo primjer od jučer.Prošli tjedan kad sam bio kod tebe su me počela leđa bolit,kičma,donji dio iznad stražnjice,zboga dana prije jer sam preveliko kamenje sam premještao,i preopteretio sam se.Misilio sam te i pitat za to,ali nismo stigli,no uglavnom,bio sam par dana u krevetu jer mi je hard postalo,jedva sam se digo iz kreveta.Diskusija je bila oko toga kako je sve savršeno i sve ide kako treba i netreba se oko ničeg brinuti,ali sam ja tu dodao kako treba vidjeti stvari koje anam se događaju i pročitati ih kao upozorenje tj poruku,a ne samo kao šta je tu je,pa je bio taj primjer.Ja sam reko da mislim da bi bio budala ako bi prihvatio to kao šta,povrijedio sam se,nema veze,idemo dalje,nego da ima neka poruka u tome.Sad druga strana je rekla,šta kompliciraš,Bog je jednostavan,nemoj više dizati teško kamenje sam jer češ se povrijedit i to je to,nemora sad tu biti neka skrivena filozofija.Ja sam reko da je to vjerojatno preopterećenje u životu i da moram reducirati svoje obaveze i želje i prohtjeve i ideje što ću sve napravit,jer sam si natovario previše toga i slamam se pod tim; smanjiti očekivanja od sebe.

Onda mi je druga strana rekla da sam to tvrdio i kad su mi počela ta loša stanja,prije pola godine,da imam previše toga na umu i da sam se pogubio,i da šta sad je a šta nije,i zašto bi tebe trebao pitati koja je poruka svega toga,da zar ne vjerujem više sebi?

I onda sam svatio da si stvarno ne vjerujem,da hoću sve tebe pitat da mi potvrdiš ili objasniš i ode um u paniku,strah i svugde.

Ono,počne brijat da onda nemogu ni sam riješit problem ako je tako,onda sam bespomoaćn,onda ovo onda ono….

Koje je tvoje mišljenje,ko je u pravu i koje je riješeje za mene?Ili još i bolje pitanje,koji je u stvari moj problem? Trebaju mi smjernice neke za dalje.Gubim vjeru u sebe a mislim da to nije baš dobro.
—————————————————————————————————

Da,i jedna smiješna stvar u vezi svega toga.Vodim dnevnik već neko duže vrijeme o svemu,i pazi bilješku od danas ujutro:

Od jučer 3 kruga mantranja(bila su 2 do jučer,pod obavezno na dnevnoj bazi)

Svatio svašta novo:

1.Da ja imam kontrolu nad mislima i kad dođu samo ih otjeram i prizovem nove,nemam se čega bojati jer ja uprevljam njima,ne one sa mnom .

2.Da budem blaži prema sebi,tj da se nekrivim zbog grešaka jar sam ljudsko biće i u prirodi mi je da griješim,tako da se trebam radovati u svakoj situaciji kakva god da bila,jer mjesta za strah i krivnju nemaaaaa!!!!Sve je super i točno tako kako treba.

3.Da ne prigovaram i ne žalim se na van o svojim problemima nego da ih riješim unutar sebe=>kad dođe loš osjećaj,preispitaj ga,porazi ga ,dokaži da je iluzorni jer je,i ne misli više o njemu,misli na nešto lijepo i veselo!!!! I nema nemogu,ODMA!!!!

Eto,to sam ja zaključio i spoznao jučer prije spavanja kako sam imao te misli i emocije,reko sam im bježiteeee,i zvao druge lijepe,i kolko god da bi se te glupe vraćale sa tim emocijama koje je i teško definirati uopće koje su,uspio sam ih riješiti bez problema,i ujutro nakon tuširanja i mantranja,sve lijepo i zapišem to i tapkam se na sve to i na druge stvari,krenem raditi van,i pomislim,oke,kako ja uopće upadnem u te misli,kako mi se to desi,ta neka stanja,i počenm se prisječati toga,ohrabren jer sad “znam” van,tako da vidim korijen i srežem sve tamo jednom zauvijek i ode sve nizbrdo,fijuuuuuuuuuuuuu čoveče….

Cijeli dan,i to hard,ono,koncentracija nulaaaa,oupeć nesposobnost da vidim ono pol sata unaprijed ko inače s poslom,zatupljenost u to neko stanje i emociju,blijedost,ruke su mi se znale tresti,apetit nula…
Vrijeme skrooooz sporo prolazilo,totalno iskrivljena percepcija o vremenu i svemu…Kasnije sam se nekako uspio vaditi van na trenutke,ali emocije i dalje tu…Evo,neznam ni kako da opišem tu emociju,čudno skroz,ali cijelo tijelo natopljeno njome.
Ali nekako sam radio,nisam htio odustat,koliko kod je bilo nekih trenutaka panike i svačeg.U nekim trenucima skoro bi plako,onako ko malo dijete,da se bacim majci u zagrljaj i da plačem i da prođe sve nekako.
🙂
Čudno skroz i ne kužim uopče.
Sad zadnja 2,3 sata nekako kao da izlazi ta emocija iz mene,znao bi se gledat u ogledalo i gupirat se,ono,kolko god da me pere i tup sam,koncentracija nula,obuzet time,opet nekako ko da sam se mogao odvojiti od toga i smijat se. Mada to teče kroz mene i proizvodi se na tone.
Da,neznam…Baš čudno.Ko da sam najviše u badu ikad,opet s druge strane svijestan najviše ikad,i najluđi ikad,ono,lud 🙂
Tak da stvarno neznam i nekužim,znao bi pomisliti danas,šta mi je to trebalo,šta nisam mogo nastavit ko prije,kad mi je neki bad,da fokusiram misli nekam kak ću negde nešto,popit pivo ili nešto i da se ne mučim.
A ne ovako da se bojim misli vlastitih i svega.
Oprosti što sam te zatlačio i raspiso se skroz,htio bi da imaš potpuni uvid u situaciju pa da daš svoje mišljenje.Pito sam Boga šta da radim,šta je to,šta trebam skužit,i samo mi je nekako kroz glavu išlo pričekaj,pričekaj…neznam kak da znam jel sam to ja ili bog ili ego i ko sam uopće ja od svega toga 🙂

—————————————————————————————————————-

Da,i u tim najtežim trenucima,sam se znao tapkati,i to bi još poduplalo osjećaj u meni,a osjećaj glave i svega di se tapkam totalno iskrivljen neki drugačiji,pa bi to još izazvalo paniku u meni,ono,šta radiš čovječe,ludiš skroz,ne pomaže ovo i bla bla bla u tom smjeru….

Koliko god da mi je pomoglo masu puta,opet nevjera u to.

+ litre negative neke,strah,panika,neznam kako bi ih opće opisao,ko da više ni ne kužim koja je koja od tih negativnih emocija u tim stanjima.

—————————————————————————————————————-
Moje mišljenje je da mi se to podsvijest prazni,jer jutros kad sam mantrao,imao sam osjećaj kao da sam više povezan sa Bogom,i pomisao na smrt,tj napuštanje tijela 🙂 je bila,pfff,šta sad,idem dalje,ta vjera u to da sam duša i da nakon ovog života ide drugi je bila ko da je oduvijek tu,najprirodnija.I sad kako pišem to,odma ego nabacuje pitanja i šalje sumnje.Nekako općenito danas,barem za sad kao da se mogu više odvojit od svega toga,najviše do sada,ono,da ga pustim nek ide i ne zamaram se s time.Sve mi je nešto čudno,na glavi osjećam pritisak u predjelu sljepoočnica,malo iznad di je mišić od čeljusti,i dolnji mišić čeljusti isto ko da je pod pritiskom nekim,primjetio sam i žile na glavi,onako preko čela pa na sljepoočnicu kako siu mi bile jučer isupčane stalno,i sad malo,baš mi je neki pritisak u glavi.

Tako da je mislim da je to samo čiščenje svog tog nereda i kaosa i svega nakupljenog i da će kad tad stati,a da će iza toga ostati nešto predivno.

Jel se varam ili sam blizu istine?

Neznam,nekako mada me sve to pere,i misli idu i emocije glupe,i tup sam na momente,ko da sam istovremeno i sretan jer se čistim i jer će kad prođe,proći zauvijek.

ODGOVOR:

Svakako zvuči kao čišćenje, i najvažnije je od svega da pokažeš umu da si spreman “guliti” na duge staze.
Ako je već sve to istina da smo pod utjecajem podsvijesti i negativnih programa, onda je logično da se predamo procesu za čitav život.
Odlučiti se za takav projekt zadaje težak udarac umu (i svjesnom i podsvjesnom).
Reći sebi “Ja ću raditi na svom umu i egu čitav život!” ne daje puno prostora iluziji i prijevari podsvijesti.
Ali ako postaviš sebi granice, podsvijest će te svakako prevariti i natjerati da odustaneš.
 
Znači, na duge staze, čitav život, svaki dan, pa što bude-bude. Ima i drugi život ako ne stignemo u ovome, iako je ideja da planiramo do kraja ovog riješiti svoju podsvijest i uspostaviti čist odnos s Bogom u srcu (paramatma).
 
Nije da nema žurbe, ali opet, ništa se ne može silom postići, kao ni lijenčarenjem i odgađanjem.
 
Svaki dan napravi jedan korak, jedan pomak, dobij jednu “bitku”.
Nema godišnjeg ni pauze, jer u pitanju je kvaliteta tvog vječnog života.

 

...više>>

Rad na sebi intenzivan, intoksikacije, strah od buduće patnje!

April 4, 2014   Pitanja i odgovori

Bok Kristijane!

Imam nekoliko pitanja.
Sve više prakticiram tvoje savjete i sve češće ih se uspijem sjetiti u kriznim situacijama,napredak se vidi,i za mene je stvarno veliki.
Čim više slušam tvoja predavanja,a to obično bude satima i satima preko dana,sve više mi postaje čišća slika svega,a ujedno i sve više svaćam kako nemam pojma i koliko toga ima za naučit i otkrit. I vesele me ti trenuci spoznaje kad shvatim koliko je toga još, da nisam još ni počeo, i u tim trenucima molim Boga neka samo lupa po meni, da čim prije riješim sve šta treba. I to je u tim trenucima. Ali kad se svijest suzi i koncentracija padne,onda baš i nevidim sve tako lijepo. Nemogu vidjeti pozitivu u tome.Sve što ostaje tad je vjera,ali ni to onda nije tako jako,štoviše,slaba je.
Radim sa drvom,sam najčešće u radioni pa stavim slušalice i slušam. E sad,kao da postanem hipnotiziran, ne baš tako 🙂 , ali stalno mi je to sve u glavi, nije da mi se da baš razmišljat o poslu više,samo bi slušo i čito i pričo o tome. Svakakve emocije i svašta prolazi kroz mene,ali sam nekako sve uspješniji u kontroli istih,nije da me to više toliko dira. Što me dira je ta neka tupost u glavi, kao da, neznam, baš nekakva tupost, kao da se zatvorim sam u sebe i nisam prepušten okolini i teško se prepustim,stalno se vraćam unutra u to stanje.A nije da to želim.

E sad pitanje, jel moguće da pretjerujem malo sa tim svim?

Da bi možda trebao to nekako više izbalansirati, smanjiti dozu svega, ili je to samo početak,navikavanje,promjena?

Odgovor:
Nije moguće pretjerati sa radom na sebi. Nije moguće biti previše sretan!
Ono što se sada događa je da te podsvijest nagovara da ili usporiš ili odustaneš.
Kemijski spojevi koji te zbunjuju savršeno su smiksani za tvoje stanje svijesti, jer podsvijest točno zna gdje je naša granica. Ako smo je spremni prijeći, ulazimo u sferu podsvijesti. Tek tada dolazi prava oluja zbunjujućih i nemirnih misli i emocija. Treba im dozvoliti da iziđu i da ih osjetimo do kraja, bez otpora ili negodovanja. Nastavi sa intenzitetom! Svaki ozbiljni duhovni proces prirodno podrazumijeva teške periode za dušu koja se budi. Na nama je koliko nam se još spava. Buđenje je uvijek okrutno prema našim snovima. To je priroda materijalne realnosti!

Do prije koji mjesec,svaki dan sam bio manje više intoksiciran svim i svačim, sad već ima 3 mjeseca da sam čist, čak i osjećam neku odbojnost prema tome, možda pomiješanu sa dozom straha.

E sad neznam jel bi se trebao suočit na neki način s time ili pustit tako pa će samo sjest na svoje mjesto?

Odgovor:
Za buđenje intoksikacija nije plodno tlo. Uzmi to u obzir i sam zaključi što je logično.
Ako te um odvede prema nelogičnom, onda prihvati i posljedice koje idu s tim. Pa ako su posljedice prihvatljive, intoksiciraj se. Ako nisu, jednostavno nemoj. To je aktivnost koja je višak i nije nam biološki potrebna. Intoksiciraj se znanjem!… 🙂

I možda još jedno pitanje za ovaj put, kad recimo vidim ili čujem neku strašnu scenu, primjer od jučer, operacija,tj rezanje tijela i osjetim nelagodu u sebi, jel oke sebe zamišljati u toj situaciji da to nadiđem, pomirem se s takvom situacijom, ili bolje ne razmišljati toliko detaljno o tome da ne privučem isto u život?

Odgovor:
Ne ovisi u potpunosti o nama što će nam doći u život! Postoji i karma iz prethodnih života. Mi smo u stvarnosti potpuno bespomoćni pred pitanjem stradavanja i smrti. Stoga, to nije nešto što želimo privući ili odbiti. To prihvatimo kao činjenicu da sutra može i ne mora biti kiša. Ne ovisi o nama!

Međutim, strahovati od mogućih budućih patnji i stradavanja samo je pokazatelj da nismo fokusirani na sadašnjost. Jedan od trikova je razmišljati o toj zamišljenoj budućnosti kao da se sada zbiva i pokušati se hipnotizirati u takvo stanje (patnja, bol i sl.). Prihvatimo to stanje kao svoje, neizbježno i stoga Bogom dano, i otpustimo otpor prema tome, jednostavno zato jer je besplodan, nema koristi. Kada otpustimo otpor prema tom zamišljenom stanju, znači da smo se vratili u sadašnjost, i onda smo u redu. Dok imamo otpor prema zamišljenim fantazijama horora i užasa, znači da smo odvojeni od sadašnjosti, a to je samo još jedan od trikova podsvijesti (ega) da nas odvrati od duhovnog buđenja. Mi odabiremo da li ćemo nasjesti na podsvjesne trikove iluzija i obmana! 🙂

...više>>

Materijalni svijet, patnja ili zabava?

March 28, 2014   Pitanja i odgovori

U drugoj knjizi na strani 123 piše kako Vede kažu da naše postojanje i postojanje čitave kreacije ima funkciju zabave i radosti, razmjene ljubavi i sreće.   Ako se misli na materijalnu kreaciju ili ju barem uključuje, zar se to onda ne kosi sa idejom da je materijalni svijet stvoren da nas odvoji od Boga I da smo zbog toga puni straha I patimo, da je mat. svijet neprirodan za nas I da na duhovnom putu gubimo okus za sve u ovom svijetu, da je mat. svijet kazna za pale duše, itd?

Odgovor: Funkcija koju je Bog dao je razmjena ljubavi u zabavi vječnog postojanja. Kada duša odluči suprotstaviti se volji Božjoj, nastaje egzistencija suprotnih iskustava, suprotnih od ljubavi, vječnosti i zabave. Sve što treba je pokušati slijediti Njegove savjete. Tek onda doživimo pravu prirodu postojanja, a to je, kao što si rekla, radost, zabava i razmjena ljubavi i sreće.

 

...više>>

Nakon tapkanja, simptomi se pojavili iz ničega ili postojeći simptomi pojačali

March 26, 2014   Pitanja i odgovori

Mogu li se neki fizički simptomi pojaviti nakon tapkanja, ako smo na nečemu radili, a nismo kako treba otpustili?
Baš sam jučer nakon sto godina malo tapkala na moj dobri stari otpor, dosta se mučim s ispitima i baš sam bila inspirirana.. I evo danas me odjednom uhvatilo nešto poput gripe…

Da, upravo to, stres kojeg si propustila uočiti.
Dopusti tijelu da ispolji simptome.

Kako misliš tijelu? Ono je sad spontano bolesno…. i ne znam kako sad to mogu riješiti, da probam osvijestiti taj stres? To mi se sve čini kao prevelik zalogaj sad, usred ispitnih rokova sam i totalno se slabo osjećam od svega…
Da li misliš kao da ne pokušavam smanjiti simptome, čaj od đumbira i to?

Napor, želja za kontrolom, da ispuniš očekivanja drugih, da budeš prihvaćena, voljena, željena, to make sure you do the right thing….sve to je dovoljno da ti se stisne imunitet i tijelo. Vidjeti ćeš kroz život kako je prava umjetnost biti opušten, prepušten, smiren i vođen.
Do tada, …. he he…..nemam savjeta nego, pati, vježbaj, pati, vježbaj, pati, pati, pa još pati, i vježbaj…. i tako …

...više>>

Strah za budućnost

March 26, 2014   Pitanja i odgovori

Moj problem je strah, nekad do te mere jak da me potpuno parališe. Strah od budućnosti, od neizvesnosti, od toga da ću ostati bez ljubavi i podrške muškarca kojeg volim. Kao dete od 8 godina sam izgubila oca i mislim da moja nesigurnost i strah od nedostatka podrške datira od tada. Ne znam da li je bitno još nešto napisati iz mog ličnog života, ali evo ja ću reći da sam razvedena, majka 7.godišnje devojčice, podstanar i bez stalnih primanja. U vezi sam s muškarcem s kojim imam dobar odnos i doživljavam ga kao savršenog partnera za život. Međutim, on je u velikim materijalnim problemima zbog kojih je pod stalnim stresom koji dalje uzrokuje probleme sa visokim krvnim pritiskom. Zbog tog njegovog stanja je i moj strah da mu se nešto ne desi, a to je i ono što sam već doživela kao devojčica. Ovo sve pišem jer mislim da može pomoći u rasvetljavanju mog psihičkog stanja i načina na koji mogu sebi pomoći tapkanjem. Nadam se da mi možeš na osnovu opisane situacije predložiti prave fraze koje bih mogla izgovarati prilikom tapkanja da se oslobodim ovog balasta koji me muči.

Strah je obrambeni mehanizam. Ti podsvesno, znači, nisi toga svesna, koristiš strah kako bi stekla dojam kontrole nad budućnošću.
Drugim rečima, tvoje strahovanje nikako ne pomaže u rešavanju tvoje situacije. Međutim ti ipak koristiš emociju strahovanja.
Razlog zašto to činiš je zato što te strah čini sigurnom.

Naravno, čini se kao kontradikcija. Kako strah može biti sigurnost?

Pa, kad strahuješ, pokazuješ sebi da si odgovorna i brižna. Što je strah veći, to je tvoja uloga zaštitnice uverljivija.

A što ako nebi strahovala?
Npr. kada ne bi uključivala tjeskobu u svoje osjećaje bez obzira što ti se u životu dešavalo?
Tvoj dečko je bolestan, ali ti nemaš strah.
Imaš problema s novcima, ali te toga nije strah, niti brineš.

Stalo ti je da se to reši, kao što ti je stalo da recimo kiša ili sneg prestanu da padaju, ali te nije strah toga što je trenutno loše vreme.

Odgovor je: Kada ne bi strahovala, smatrala bi sebe neodgovornom i okrutnom, a to ne želiš da budeš.

Međutim, ne strahovati nije isto što i ne mariti. Briga za nekoga ili nešto ne mora uključivati tjeskobu i strah.

Strah ti pomaže da osetiš barem neku kontrolu. Strah te gura da deluješ, da razmišljaš, ….da voliš.

Da nema straha, možda ne bi bila inspirisana da deluješ, razmišljaš i voliš.
Zato ga zadržavaš i teško ti je odvojiti se od straha.

Navikla si na strah, on ti je prirodan.
Poput blata i prljavštine, čuva te od hladnoće.

I sada kada ga trebaš ukloniti, ne ide lako.

...više>>

O tapkanju – teško otpuštam neg. emociju

March 26, 2014   Pitanja i odgovori

Imam jedno pitanje u vezi tapkanja : Kad se tapkam i pojačam emociju koliko god mogu, ona mi ostaje u tijelu i teško je otpuštam. Npr. prije tapkanja osjećam ljutnju jačine 4, pojačam intenzitate koliko god mogu i onda i nakon par krugova tapkanja ona ostane na istoj razini ili malo jača nego prije tapkanja. Pa moj um to koristi kao izgovor da se uopće ne tapkam.

Kaži sebi prije tapkanja da ćeš tapkati dok god se negativni osjećaj ne otpusti.
Nema kompromisa. Tvoja je želja prestati živjeti s tim osjećajima, a ne ih samo ukloniti trenutno.
Misija tapkanja mora biti jasna: ti se rastavljaš od ljutnje, tuge, bijesa, bespomoćnosti i ostalih negativnih emocija.
Ne bi trebali samo htjeti riješiti trenutnu emociju jer nam kvari naše raspoloženje ili što li već.
Ona mora otići zauvijek. To je tvoj stav.
Ako nije, zauzmi ga.

I da li nakon otpuštanja idem opet ispočetka, priznajem problem, pojačavam ga pa otpuštam i tako par krugova ili više, ili da nakon pojačanja samo ponavljam zadnji dio s otpuštanjem?

Otpuštanje dolazi kad vidiš da emocija odlazi. Inače se samo boriš s njom.
U stvari, ti nisi spremna otpustiti tu emociju. Ona ti služi kao samokažnjavanje u svrhu doživljavanja lažne superiornosti.
Npr, kada muškarac prevari svoju ženu, onda ode u kafić pa se napije. Kada se napije onda osjeća da se kaznio za svoj postupak. Kada se kaznio, onda se više ne osjeća toliko krivim, odnosno osjeća da je platio za svoja nedjela. Ukoliko bi se ponašao kao da se ništa nije dogodilo, vjerovatno bi ga osjećaj krivnje uznemiravao do ludila

Svatko koristi različite načine samokažnjavanja u svrhu osjećaja lažne superiornosti.
Veliki broj ljudi koristi mentalitet žrtve kao samokažnjavanje. Npr. osobe koje stalno vide problem i nedostatak. Gledajući izvana, čini se kao da ti ljudi nikada nemaju mira jer stalno traže greške i mane.
Ali treba nam biti jasno da su ti postupci potrebni toj osobi kako bi ona doživjela lažni osjećaj superiornosti.
Onaj koji ispravlja greške u drugima svakako se osjeća kao bolja ili superiornija osoba.
Za taj osjećaj ljudi će žrtvovati sve u svom životu, jer je osjećaj inferiornosti duboko bolan za svakog od nas.

Uglavnom, to je princip samoobrane, odnosno, na taj način naša podsvijest štiti rane iz djetinjstva (traume).

Kada odlučiš otpustiti emociju, ti daješ zauzvrati zavet da se više nećeš koristiti tom emocijom.
Od tog momenta ti si na oprezu da više ne pozivaš tu emociju i ne vezuješ se za nju.

Vezanost za negativne emocije najčešći je razlog zašto nekim ljudima ne ide otpuštanje.

Kad osjetim ljutnju i izrazim je prema nekom drugom, npr. vičem na djecu onda osjećam poslije toga žaljenje i krivnju, ali ne kužim kako time doživljavam osjećaj lažne superiornosti jer mi se čini da se osjećam baš obratno, inferiorno.

Pošto si svjesna žaljenja i krivnje, to ti govori o tome da si normalna osoba, odnosno da prepoznaješ dobro od lošeg.
“Aha, vidim da sam pogriješila, i osjećam krivnju, i žao mi je zbog toga.”
Taj glas umiruje iznutra, daje ti slobodu da nastaviš dalje istim putem.
Osjećaj krivnje, žaljenja, jada i straha, nije isto što i osjećaj inferiornosti.
Osjećaj inferiornosti uzrokuje traume za malu djecu, a u odraslima budi bijes.

Bez tih bi se emocija osjećala inferiornom, odnosno, bezosjećajna, kao robot, mrtvo tijelo.
To je inferiornost. Biti bez emocija, živjeti bez osjećaja. Ali pošto nismo razvili pozitivne i duhovne (trajne) osjećaje, sve što imamo su burne reaktivne emocije kemijski uzrokovane impresijama iz prošlosti. Pošto je to sve što imamo, debelo smo za to vezani. Tako ćeš vidjeti kako neki ljudi, iako nemaju nikakvih karakternih vrijednosti,
još uvijek su ponosni na sebe i svoje ponašanje, svoje reakcije i svoje zaključke. Što je manja inteligencija, to je ego veći.
Biti vezan za negativno, znak je snižene inteligencije, odnosno, prekrivene inteligencije.

...više>>
« Older posts
Newer posts »