I dio

Prvi koraci u krizi.
Kriza u životu znači signal za promjenu. Ne znači nužno da nam je život promašen.

Ako stvari i idu krivim smjerom, to još uvijek znači signal za promjenu.

Ako prihvatimo da je vrijeme za promjenu, moramo prihvatiti da nešto pogrešno radimo.

Ono što smo i kako smo radili do sada, više ne funkcionira, čak i ako smo se navikli na određeni način/stil razmišljanja, zaključivanja i djelovanja i teško nam je zamisliti nešto drugo, promjena je apsolutno nužna i neizbježna.

Promjena našeg stila života (naše misli, osjećaji i aktivnosti) najčešće će donijeti sa sobom posebnu vrstu privremene patnje koja nastaje kada mijenjamo ustaljene navike. Naš je jedini odabir prihvatiti tu privremenu patnju dok ne promijenimo navike, ili prihvatiti staru patnju za koju se trenutno žalimo.

Kriza u životu prepoznaje se upravo prema stupnju patnje koju osjećamo i stupnju sposobnosti i vjere da nadiđemo tu patnju.

Postoje dvije vrste patnje: neizbježna i nepotrebna.

Neizbježna patnja definirana je sama po sebi, dok je nepotrebna patnja definirana kao rezultat djelovanja u neznanju i uzrokovana isključivo našom osobnom nesposobnošću i nedostatku pravog znanja. Ali često ljudi nisu svjesni koja je patnja neizbježna a koja nepotrebna pa se žale na neizbježnu a prihvaćaju nepotrebnu patnju kao nešto normalno. U tom slučaju nije moguće riješiti svoje životne krize jer se osoba nalazi u iluziji i ne razlikuje jedno od drugog.

Prvi je, dakle, korak naučiti prihvatiti patnju sa razumijevanjem kako ona služi kao upozorenje, a ne kao kazna. Ukoliko razvijemo ovaj stav, patnja će automatski postati manja a rješenje će se polako pojaviti.

Koraci u krizi:

1. Ja sam odgovoran za ovu krizu/patnju jer sam negdje pogriješio. Svatko griješi i stoga je činiti pogreške normalno u materijalnom svijetu. Prihvatimo to kao najnormalniju pojavu i podsjećajmo se svaki dan na ovu činjenicu. Ostanimo ljubazni, smireni i strpljivi.
2. Drugi ljudi NISU odgovorni ni krivi za moju krizu, stoga odustajem od prebacivanja odgovornosti, okrivljavanja i optuživanja drugih. Ljutnja prema drugima samo je sebičan i lijen način bijega od vlastite odgovornosti. Osobe koje često okrivljuju i ljute se na druge, skloni su oboljevanju od mentalnih i terminalnih bolesti, a rijetko riješe svoje probleme. Ostanimo i dalje ljubazni, smireni i strpljivi (kao kad čekamo taxi ili bus na kiši, bez kišobrana).
3. Moram promijeniti stil života i stare navike jer su očito pogrešne za moj život. Vede kažu kako je navika naša druga priroda, odnosno naš drugi identitet (To sam ja!). Promijeniti navike znači promijeniti sebe, svoj materijalni identitet a to nikada nije lako, iako je vrhunski jednostavno. Navika se mijenja redovnim ponavljanjem novih obrazaca ponašanja 40 dana. I dok to radimo, ostanimo i dalje ljubazni, smireni i strpljivi.

U svakom slučaju, ključno je ostati ljubazan prema drugima, smireni u patnji i neugodnosti, i konačno, strpljivi, što znači da rješenje ne mora doći onda kad mi mislimo da treba, kako i kada mi mislimo da treba.

II dio
Kako i zašto biti ljubazan prema svim živim bićima?

Ljubaznost je prije svega stav koji osoba gaji prema drugom živom biću. Taj stav uključuje nekoliko osnovnih postavki:
1. Tko sam ja u odnosnu na ovu osobu?
2. Što ova osoba znači i predstavlja u mom životu?
3. Koji je smisao ili funkcija našeg odnosa?

Odgovori na ova pitanja predstavljaju naš osnovni stav prema drugoj osobi ili živom biću. Međutim, rijetko se pitamo ova pitanja pa stoga rijetko imamo spreman odgovor. To znači da su naši stavovi prema drugima stvoreni i regulirani od strane naše podsvijesti. Drugim riječima, nismo potpuno svjesni naših stavova prema drugima. S obzirom da podsvijest reagira prema podražajima, naši stavovi ovisiti će o raznim podražajima, tj. uvjetima koji vladaju oko nas (npr. kad puše jugo, ljuti smo na sve oko nas, ali kad je sunce, svima smo super).
Zato je jako važno postati svjestan svojih stavova prema drugima, i transformirati ih u pozitivne stavove jer u protivnom nije moguće biti prirodno ljubazan, tolerantan i empatičan.

Ljubaznost je stav poniznosti od kojeg je satkano naše viđenje sebe, drugih živih bića i našeg međusobnog odnosa, a koji u sebi podrazumijeva nekoliko čvrstih vjerovanja:

1. Ja sam vječno živo biće i stoga meni nitko i ništa ne prijeti. Nema smisla bojati se drugih (osjećati prijetnju)
2. Drugo živo biće ima istu definiciju kao i ja. Ja nisam bolji, vrjedniji ili posebniji od drugih (bilo kojeg živog bića), a nisam ni lošiji, manje vrijedan ili manje poseban.
3. Smisao odnosa s drugima je međusobno prosvijetljivanje i pomaganje (nikako odmaganje) u duhovnom napretku (jer smo mi duh, duša, i jedino taj napredak ima smisla i relevantan je za nas.

Ukoliko prihvatimo ove stavove i vjerovanja (redovnim ponavljanjem), biti će vrlo teško zauzeti neprijateljski stav ljutnje, zamijeranja i kažnjavanja (zavist). U protivnom, ako zadržimo podsvjesni stav, ljutnja postaje prirodna, lako se pojavi, dulje zadržava i veću štetu nanosi, a osoba izgubi osjećaj kako sama proizvodi tu ljutnju, već počinje čvrsto vjerovati kako drugi ljudi uzrokuju te osjećaje.

U svrhu izbjegavanja vlastite neljubaznosti (grubog i arogantnog ponašanja) izuzetno je važno razviti stav služenja: „Ja sam sluga svih živih bića. To je moja osnovna funkcija i smisao života.“ Ovakav stav ne dozvoljava da uključujemo druge u svoje osobno služenje, bilo u mislima, osjećajima, očekivanjima i djelovanju. Ljubaznost je savršeni način da služimo druge ljude bez ikakvog fizičkog ulaganja, što čini ljubaznost najjeftinijim poklonom, najbržom terapijom koja donosi trenutne rezultate a koji traju čitav život.

Neki od razloga za bezuvjetnu ljubaznost:
Svaka osoba voli doživljavati ljubazan odnos, drugim riječima, svatko voli kad je druga osoba ljubazna prema nama. Osjećaj je ugodan, poželjan i inspirirajući, luče se pozitivne kemikalije i osoba prirodno i dobrovoljno skida svoje karakterne štitove i odlučuje se za suradnju, fleksibilnost i služenje. Ukoliko se prema nekome dovoljno vremena odnosimo sa dovoljnom količinom ljubaznosti, dovodimo tu osobu u posebno stanje hipnoze koje se može usporediti s nekom vrstom zaljubljenosti. A zaljubljena osoba učiniti će sve za objekt svoje zaljubljenosti.

Nekoliko „tajnih“ savjeta za razvijanje ljubaznosti:
-ukroti požudu i pohlepu (neutaživu želju za uživanjem u svemu) i ljutnja se neće tako lako pojavljivati
-slijedi Isusovo načelo „odnosi se prema drugima onako kako želiš da se drugi odnose prema tebi“ i
„nikad ne čini drugima ono što i tebi smeta“ (ljutnja smeta svakome, pa i tebi, stoga je nikada ne koristi)
-iskoristi dobrobiti ljubaznosti, jer Bog, svemir i svako živo biće pozitivno nagrađuje ljubaznu osobu
-nauči razlikovati lažnu ljubaznost od iskrene (biti ću ljubazan ako si i ti ljubazan)
-nauči razlikovati neljubaznu osobu od povrijeđene (također shvati: neljubazni smo kad smo povrijeđeni)
-nauči transformirati povrijeđenu osobu u ljubaznu, pa će ti ljubaznost postati esencijalni dio identiteta

III dio
Kako i zašto biti ljubazan prema sebi?

Naš osobni odnos prema samom sebi osnova je svih drugih odnosa u ovom svijetu. Naš identitet (lažni ego) prva je i najbliža nam veza s materijalnim svijetom, zato će čitavo naše materijalno postojanje ovisiti o tome kakav odnos imamo sa svojim lažnim egom. Postoji nekoliko osnovnih odnosa duše i lažnog ega:

-duboka nesvjest (duša se nalazi u dubokom stanju materijalne ne-svjesnosti u tijelu biljke ili životinje)
-nesvjestan odnos (duša nije svjesna postojanja oba identiteta i stoga lažni ego potpuno dominira)
-polu-svjestan odnos (duša je ponekad svjesna lažnog ega, ali nema dovoljno želje/volje za proces nadilaženja)
-svjestan odnos (duša je svjesna svog lažnog ega, ali nema dovoljno znanja kako ga nadići)
-transcendentalan odnos (duša upravlja lažnim egom i koristi ga za izlazak iz materije(patnje))

Polu-svjestan i svjestan odnos su stanja u kojima se mi najčešće nalazimo. U ovakvim odnosima duša doživljava kontinuirane promjene stanja svijesti, osjeća sreću i patnju, nadu i beznađe, snagu i nemoć, znanje i neznanje. Dualnosti materijalnog postojanja osjećaju se vrlo snažno i duša je često zbunjena po pitanju donošenja ispravnih odluka i djelovanja za svoju dobrobit. Ovo stanje zahtijeva kontinuirano vodstvo i kvalitetno druženje jer gravitira prema degradaciji, tj. nižim stanjima svijesti.

-Voljeti lažni ego, odnosno biti ljubazan prema sebi, stanje je koje se vježba dugo vremena, jer je naš početni odnos s egom uvijek negativan, odnosno „u sukobu smo sami sa sobom“.
-Potrebno je prihvatiti da smo u sukobu i krenuti s tog nivoa razumijevanja; „Ja ne volim sebe. Ja ne prihvaćam sebe. Ja sam u sukobu sa sobom.“ To je posljedica naših nesavršenstava koje primjećujemo u odnosima s drugim ljudima (doživimo uvrede, kritike, povrede, odbacivanja, ismijavanja i sl.) Kada bi nas svi ljudi od početka ovog života hvalili, mi bi bili uvjereni kako smo savršeni (iako to nije istina).
Međutim, duša ima standarde vječnosti i savršenstva i ne prihvaća olako činjenicu da smo nesavršeni, pogrešivi, loši i u krivu. Suočavanje s ovim činjenicama bez apsolutnog znanja, stvara traumatična iskustva i doživljaje samog sebe (ega). Naš život sastoji se od pokušaja izbjegavanja takvih i pokušaja nagomilavanja pozitivnih iskustava (zato biramo za nas ugodna druženja i osobe), jer su pohvale i pozitivna mišljenja drugih puno prirodniji za dušu nego kritike i osude.

Ali ovakav stil življenja zapravo negira pravu prirodu lažnog ega, jer on uistinu jest lažni, što znači privremen i iluzoran, pogrešan, neispravan, nesavršen, iskrivljen, loš i degradirajući. TAKVOG ga treba prihvatiti i prilagoditi svoje vjerovanje, razmišljanje, osjećanje i djelovanje u skladu s tim. U protivnom, razvijamo pojavu koja se naziva perceptivni odmak (kognitivna disonanca) a to je stanje svijesti u kojem branimo naš ego projicirajući sva njegova nesavršenstva na druge ljude ili na okolinu općenito (npr. lisica i kiselo grožđe).

Perceptivni odmak je iluzorno stanje svijesti u kojem osoba ne prihvaća svoja nesavršenstva, već ih konstantno prepisuje/projicira/prebacuje drugima. Pošto je iluzoran odnosno netočan ili lažan, jedan je od osnovnih simptoma osobe koja je pod utjecajem lažnog ega. Razlog perceptivnom odmaku je način odgoja u ranom djetinjstvu kada nije postojao pravilan balans razumijevanja sebe kao nesavršenu kombinaciju duše i tijela (ili smo loši ili smo savršeni). Zato će neki ljudi teško prihvatiti da su divne osobe, a drugi ljudi će teško prihvatiti da nisu baš toliko divni i savršeni kao što se konstantno predstavljaju.

Voljeti sebe, biti ljubazan prema svom lažnom egu, znači potpuno se složiti i prihvatiti da smo nesavršeni, da činimo greške, da povrjeđujemo druge, da nismo u pravu, da pogrešno vidimo, doživljavamo i shvaćamo realnost oko sebe, da idemo pogrešnim smjerom i da nam treba pomoć, vodstvo i savjeti čitav naš materijalni život.
Jedno od najvećih zlostavljanja samog sebe je život bez vodstva, savjeta i kvalificirane pomoći. Osobe koje same prolaze kroz život (slijede samo svoja uvjerenja, instinkte i razmišljanja) vrlo brzo razviju negativan stav (perc.odmak) prema okolini, što generalno znači projiciranje nezadovoljstva i mržnje prema sebi na vanjski svijet oko sebe.

Unutar perceptivnog odmaka, naše viđenje svijeta i ljudi sastoji se u njihovom odnosu s nama, pa je esencijalno stvoriti pozitivnu sliku o sebi i vidjeti reakcije drugih. Drugim riječima, nalazimo sigurnost i utočište u tome da drugi ljudi misle kako smo mi nešto što zapravo nismo. Kada postanemo ovisni o održavanju tog imidža, na svjesnom nivou prisiljeni smo i sami vjerovati u tu iluziju. To se jasno pokazuje kad nam netko ukaže na neku lošu osobinu, a mi spontano osjetimo veliki šok, povredu i navalu ljutnje (razočarenja, bijesa). Šok i povrijeđenost nastaju uslijed našeg stanja razotkrivenosti, kada iluzija u očima drugih nestaje, kada drugi ljudi uoče naša nesavršenstva koja smo skrivali i kada više nemamo plodno tlo za održavanje te iluzije u drugima. Kad to uočimo, osjetimo ogromnu nesigurnost, strah, sramotu, odbačenost, nižu vrijednost i sl., i to je ogroman pokazatelj kako živimo u perceptivnom odmaku, odnosno, više volimo iluziju nego realnost.

Ukoliko primijetimo ove simptome kod sebe, krajnje je vrijeme za velike promjene u stavovima i razmišljanjima.

Prihvatiti sebe kakvi jesmo u praktičnom smislu znači prihvatiti mišljenje o sebi od strane drugih osoba kao vrijedno. Ako netko kaže da smo divni, talentirani i inteligentni, svakako ćemo odmah prihvatiti tu refleksiju od strane drugih, i to sa oduševljenjem. Ali ako je ta refleksija negativna, odnosno, mišljenje drugih kosi se s našim mišljenjem o nama samima, onda uglavnom naginjemo principima perceptivnog odmaka (tko si ti da mi govoriš, kao da si ti bolji, pogledaj sebe i sl.).

Glavna promjena sastoji se u donošenju odluke o prihvaćanju svake refleksije koja se odrazi od drugih ljudi.

„Sve osobe na ovom svijetu s kojima dođem u kontakt, ogledalo su mog materijalnog identiteta, i ja prihvaćam svaku refleksiju kao jedan dio mene.
Ako me netko ne voli, moguće je da ja ne volim jedan dio sebe, i ta osoba je refleksija tog dijela mog karaktera. Ako me netko vrijeđa, moguće je da ja vrijeđam sebe, ili kao posljedica, i druge osobe, ali tog nisam svjestan.
Ako me netko napada, blokira, sprječava i prijeti, i posebno ako se to događa redovno, lako je moguće da zapravo ne volim i ne prihvaćam sebe kakav trenutno jesam.“

Potrebno je tijekom dana zadržati dovoljno fokusa na ove afirmacije i vježbati stav prihvaćanja u svakodnevnim odnosima i komunikaciji s drugim ljudima. Nakon određenog vremena ovaj stav rađa plodovima samopoštovanja, dostojanstva, samopouzdanja, pozitivne energije, entuzijazma, inspiracije, kreativnosti i općeg uspjeha u životu.

IV dio
Kako biti prisutan u sadašnjem trenutku?

Sadašnji trenutak može se definirati kao jedan moment čitave neograničene kreacije, svega što postoji u čitavom prostoru i vremenu. Sadašnji trenutak može primijetiti, doživjeti i koristiti samo duhovna duša, živo biće, promatrač. Bez promatrača, nema tko primijetiti sadašnji trenutak. Stoga je namijenjen samo za živa bića.

S druge strane, živo biće ne može znati da je živo ukoliko nema sadašnjeg trenutka koji to potvrđuje. Kada živo biće primijeti da postoji „sadašnjost“ i da je sadašnjost jedino postojanje koje se pred nama odvija, tek onda može i primijetiti da je živo i da postoji. Stoga su sadašnji trenutak i život (svjesnost) neodvojivi elementi postojanja.

Sadašnji trenutak oslanja se na središnju os, a to je promatračevo „oko“, odnosno pažnja usmjerena na sadašnjost. Ovakva međuovisnost čini da je sadašnji trenutak potpuno ovisan o oku promatrača, odnosno, načinu na koji ga promatrač promatra (kut gledanja). Pošto je sadašnjost ovisna o našem kutu gledanja, bitno je naučiti osnovne sastojke koje sadašnjost treba da bi osjećali harmoniju i mir unutar sadašnjosti:

-Sadašnji trenutak treba konstantnu pažnju jer u protivnom postaje prošlost ili budućnost. Balans postižemo vježbanjem fokusa putem pranayame (disanja), meditacije i mantre. Uznemireni um uvijek bježi, a uznemirujući elementi nalaze se svugdje oko nas. Sadašnji trenutak odvija se oduvijek i odvijati će se zauvijek, ali ne kroz zamišljanja ili sjećanja, već isključivo kroz aktivni boravak u sadašnjem trenutku. To znači da su sjećanje na prošlost i zamišljanje budućnosti isključeni u ovom procesu.

-Sadašnji trenutak treba kut gledanja koji je istinit. Neistiniti kut gledanja iskrivljuje sadašnjost i zbog toga ljudi bježe u prošlost ili budućnost. Površni kut gledanja također iskrivljuje sadašnjost. Što više znamo o sadašnjem trenutku, to ga ispravnije gledamo, a to je osnova za osjećaje harmonije i mira.

-Sadašnji trenutak lakše je doživjeti na osobnom nego na neosobnom nivou. Ako pokušamo zamisliti kako izgleda sadašnji trenutak, uvijek ćemo se fokusirati prvo na forme i osjećaje koji se tiču našeg tijela i uma, a rijetko kao viziju sveukupne kreacije koja se odvija u svim smjerovima i dimenzijama. Pošto je duša osoba, individua, mora doživjeti sadašnjost kao osoba ili individua. To je moguće jedino u interakciji s drugom osobom, ali ne s osobama iz pojavnog svijeta oko nas, već se ovdje upućuje na to da je sadašnji trenutak zapravo osoba, odnosno živo biće koje ima interakciju s nama u svakom momentu. Jedna od definicija Boga je da je Bog sveukupnost svega u svakom trenutku. Drugim riječima, sve što se događa oko nas, u čitavom prostoru i vremenu, bili mi toga svjesni ili ne, jest nešto što se popularno naziva Bog, ili Svevišnji Gospodin, Stvoritelj, Izvor itd. Ukoliko smo svjesni ove činjenice, naše viđenje sadašnjeg trenutka mora biti daleko drukčije. Više ne promatramo stvari i ljude, već imamo interakciju sa Svevišnjim Bogom, Izvorom čitave kreacije i svega što postoji (i ne postoji). Taj odnos mora biti osoban kako bi nas istinski privukao i ispunio. Naša introspekcija tada prelazi u razgovor, dijalog i općenito odnos s Osobom a ne stvarima koji su mali djelići čitave kreacije koja nas okružuje.

Simptomi boravka u sadašnjem trenutku:
Ispunjenost smislom postojanja  i jasnoća puta kojim idemo, osjećaj potpune sigurnosti, doživljaj ljepote i obilja u svakoj pojavi, doživljaj povezanosti sa svime što promatramo, vjera u ljekovitost svega što doživimo, radost zbog prisustva i sudjelovanja u procesu života i vječnosti i jak osjećaj dobrodošlice svakom sljedećem trenutku koji dolazi u našu sadašnjost. 

Za pravilan kontakt s Bogom potrebno je promijeniti sljedeće karakterne osobine (želje):

1. Osjećati neprijateljstvo prema drugim živim bićima

2. Zavidjeti drugim živim bićima (npr. jedenje mesa)

3. Želja za osvetom ili utjerivanjem pravde

4. Želja za stjecanjem materijalnih bogatstava i moći

5. Prevelika vezanost za materijalna posjedovanja

6. Prekomjerno uživanje u seksu

7. Želja za neovisnošću o Bogu ili za položajem Boga

Sada bih ukratko analizirao svaku od navedenih karakternih osobina kako bismo bolje upoznali njihove uzroke.

1. Neprijateljstvo prema drugim živim bićima nastaje kad je osoba podsvjesno bijesna na Boga, uglavnom uslijed nezadovoljavajućeg života. Ne vjeruje u nepogrešivi zakon karme (akcija-reakcija), već pravednost hirovito prosuđuje na osnovi svog ograničenog i pogrešivog iskustva. Sebi daje pravo na položaj suca, porote i izvršitelja. Drugim riječima, ponaša se kao da je Bog.

1. Zavidjeti drugim živim bićima znači oduzeti vrijednost njihovog života. Smatramo kako je naš život jedini vrijedan dok su ostala živa bića sekundarna i mogu biti ubijena bez posljedica. Svaki put kad ubijemo neko živo biće bez opravdana razloga, pokazujemo simptome zavisti. Na primjer, ubiti komarca jer je popio kap naše krvi nikako nije opravdano, dok je ubiti zmiju ili tigra ako nas napadnu sasvim opravdano.

1. Želja za osvetom ili utjerivanjem pravde dolazi od vjerovanja u nepostojanje Boga, ili vjerovanje u postojanje nesavršenog, nepravednog Boga. Takav Bog nije zainteresiran za naš život i stoga mi moramo preuzeti brigu o sebi i sami “naplatiti svoje dugove”. Ovo vjerovanje uključuje i vjerovanje kako nam je ovo jedini život, jer samo na temelju ovog života prosuđujemo što je pravedno a što nije.

1. Želja za stjecanjem materijalnog bogatstva dolazi iz straha od neimaštine, gubitka i samoće. Nagomilavanjem prolaznih materijalnih posjedovanja ublažujemo nepodnošljiv strah. Također, ta je želja podržana vjerovanjem u ovaj život kao jedini koji imamo, a to je usko povezano s vjerovanjem kako Bog ne postoji.

1. Prevelika vezanost za materijalna posjedovanja simptom je velikog straha od smrti, odnosno prestanka postojanja. Vjerujemo kako je smrt vječna i doživljavamo Boga jedino kroz koncept vječne smrti. Vjerujemo u svetost ovog prolaznog života i svega što nam se ovdje pruža, makar bilo privremeno. Uslijed nedostatka vezanosti za Boga, vezivat ćemo se za bilo što, čak i za prolazne pojave koje traju samo trenutak.

1. Prekomjerno uživanje u seksu luči velike količine kemikalija ugode i sigurnosti o kojima brzo postajemo ovisni, poput narkomana. Analizirajući ponašanje ovisnika, možemo uočiti kako je njegova svijest sužena do mjere pukog preživljavanja. Najveći dio fokusa usmjeren je na dobavljanje ovisničke kemikalije. Sve je ostalo sekundarno i manje bitno. Bez obzira na koji način uzimamo ovisničke kemikalije, dakle, putem romantičnog seksa ili manje romantične igle kroz venu, svijest nam se degradira na nizak, životinjski nivo u kojem nije moguće komunicirati s Bogom.

1. Želja za neovisnošću o Bogu simptomatična je, u većoj ili manjoj mjeri, za sve utjelovljene duše u ovom svijetu. To je potreba za ispunjenjem svih svojih želja na način koji nama najviše odgovara, potreba za životom za koji mi mislimo da je najbolji za nas. Ali zbog nesavršenih osjetila, ograničenog uma i inteligencije, ne možemo znati šteti li naša želja nekom drugom živom biću. Takve su želje egocentrične, sebične i štetne i trebaju se pročistiti, transformirati i produhoviti. Većina živih bića osjeća potrebu za ispunjenjem upravo tih sebičnih i ograničenih želja. Osjećaj suprotan tome je slijeđenje Božje volje i vjerovanje kako je Njegova želja savršena formula za naš život. Odbaciti svoje želje i prihvatiti Božje predstavlja najveći izvor straha za sva živa bića u materijalnom svijetu. Ova karakteristika mijenja se tako što utjelovljena duša postupno odbacuje svoje sebične želje i zamjenjuje ih Božjim (instrukcije koje Bog daje kroz Vede i ostale razotkrivene svete spise). Slijeđenjem Božje volje svatko može uvidjeti kako mu je život daleko bolji i sretniji (u najmanju ruku), i na taj način osobno se uvjeriti u savršenstvo Božje volje nasuprot našoj. Tada Božja volja postaje naša, odnosno, stvori se sklad između naše volje i Božje. Kad se to dogodi, počinjemo živjeti savršen život kakav smo uvijek željeli.

Za pravilnu komunikaciju s Paramatmom u srcu potrebno je pročistiti srce koje smo već prije definirali kao podsvijest. Znači, Paramatma se nalazi u našoj podsvijesti koja je trenutno opterećena velikom količinom strahova, trauma, bijesa i programiranog samouništenja. Naš fokus preokupiran je štitovima koji nas brane od sadržaja naše podsvijesti.

Ali jedan je od sadržaja podsvijesti i Paramatma, što znači da korištenjem štitova kako bismo blokirali emotivne neugodnosti i bolove također blokiramo i Paramatmu. Ovo je jako važna činjenica koja nam odgovara na pitanje:

“Zašto mene Bog ne voli, zašto ne priča sa mnom, zašto mi ne odgovori na pitanja?”

Mi Ga blokiramo jer se bojimo sadržaja svoje podsvijesti. Zato je od najveće važnosti očistiti podsvijest, poput podruma ili tavana, otvoriti sva vrata i prozore, izbaciti sve što je nepotrebno, počistiti svu prašinu i pustiti svjetlo u sve mračne prostorije i kutke.

Potrebno je otkriti svaki dio svoje podsvijesti kako bismo se mogli osjećati opušteno i neustrašivo kad smo sami sa sobom. Biti sam sa sobom znači boraviti unutar svoje podsvijesti a pri tom ne osjećati neugodu i strah.

Podsjetimo se što znači boraviti unutar svoje podsvijesti. To znači postavljati sebi pitanja: “Zašto me ovo smeta? Čega se ja stvarno bojim? Što zamišljam da bi se moglo dogoditi? Što je strašno u ovom strahu?”

To znači ponavljati vježbe opisane u ovoj knjizi iznova i iznova kako bismo se uvjerili u čistoću svoje podsvijesti. Iznova i iznova tražiti načine kako poboljšati svoj karakter, kako otpustiti svu mržnju, zavist, ljutnju i bijes, kako biti nepovrediv iznutra, ne prihvatiti nikakvu uvredu i kako transformirati najstrašniju situaciju u pozitivnu i povoljnu.

Kratki filozofski članak:

Funkcija je materijalnog svijeta povećati patnju a umanjiti zadovoljstvo utjelovljenoj i uvjetovanoj duši (promatraču).

Ne poznavajući ili ne prihvaćajući nepromjenjivu prirodu i funkciju materijalnog svijeta, duša pred sobom ima neograničeni posao odnosno misiju.

Životna misija svakog utjelovljenog bića je smanjivanje patnje i uvećavanje zadovoljstva.

Odluka je misaono-emotivni proces koji utjelovljena duša koristi kako bi ispunila ili pokušala ispuniti svoju zadanu životnu misiju.

Svaka odluka koju svakodnevno donosimo zasniva se na potrebi za smanjenjem patnje i uvećavanjem zadovoljstva.

Svaka odluka zasnovana na toj potrebi stvara karmičke posljedice koje će se manifestirati u našoj budućnosti.

Stoga je život utjelovljene duše unaprijed predviđen i određen.

Unutar takvog postojanja vladaju apsolutne limitacije:

-ne postoji slobodna volja,

-ne postoji osobna želja,

-ne postoji prava individualnost

Karmički život sličan je postojanju robota ili računala; iako se čini kako računalo obavlja razne automatske funkcije i radnje, zapravo ništa od tih funkcija i radnji nije proizišlo iz samog računala, odnosno, računalo nije izmislilo ili na neki način manifestiralo bilo koju od tih radnji. Svaka je radnja unaprijed programirana od strane vise inteligencije. Sve što računalo radi je ponavljanje usvojenih programa.

Kada duša odluči donositi odluke isključivo radi zadovoljstva Svevišnjeg Gospodina koji se kao Paramatma nalazi u srcu svakog živog bića, tek tada započinje (tj. nastavlja se nakon duge pauze) svjesni i individualni život duhovne duše u kojem se budi uspavana slobodna volja i osjećaj pravog identiteta. Izvorne moći kao i dostojanstvo duše dolaze do izražaja, a donošenje odluka oslobođeno je bilo kakvog nesavršenstva jer je vođeno Paramatmom u srcu.

Transcendentalna literatura poznata pod nazivom Srimad Bhagavatam, smatra se najdragocjenijim ukrasom ostavštine vedske mudrosti. Dio je takozvanih Purana, odnosno vedskih povijesnica. Sadrži dvanaest knjiga (pjevanja) i u većini prijevoda svaka knjiga ima nekoliko dijelova. U svojih 18 000 stihova, Srimad Bhagavatam opisuje čitavu kreaciju, od postanka do uništenja. Govori se o višedimenzionalnim univerzumima, životu na drugim planetama, zakonima koji vladaju unutar našeg univerzuma i vremena, kao i kronologiju važnih događaja koji su se zbili u proteklih nekoliko miliona godina (!).

Autor Srimad Bhagavatama je Vyasadeva, mudrac koji je živio prije cca 5000 godina kada je započelo doba Kali (doba licemjerja, sukoba, neznanja, željezno doba), odmah nakon prestanka doba Dvapara. Razdoblje Kali traje 432 000 godina, do sada je prošlo 5000 godina, što znači da je još ostalo 427 000 godina do kraja doba Kali. Nakon toga nastupa novi ciklus od četiri doba od kojih je prvo Satya (razdoblje istinoljubivosti, vrline i mira).

Satya-yuga: trajanje 1 728 000 g
Treta-yuga: trajanje  1 296 000 g
Dvapara-yuga: trajanje 864 000 g
Kali-yuga: trajanje 432 000 g

Razdoblja ili yuge,  izmijenjuju se u ciklusima poput godišnjih doba u našoj godini. Svako doba ima svoje posebne karakteristike koje se očituju simptomima unutar ljudskog društva, načina življenja i kvalitete međuljudskih odnosa.

Za ovaj članak odabrali smo kratku analizu doba Kali u kojem trenutno živimo kako bi vidjeli na koji je način opisano stanje ljudskog društva i kvaliteta našeg života na ovoj planeti. Pošto je zapisan prije 5000 godina, opis doba Kali u Srimad Bhagavatamu predstavlja i neku vrst proročanstva pa bi bilo interesantno usporediti pisanu riječ sa realnošću koja nas okružuje.

Iako napisan prije pet tisućljeća jezikom kojeg je dosta teško prevesti na naše moderne jezike, Srimad Bhagavatam govori o današnjem dobu sa zanimljivom preciznošću. Ne spominju se imena, datumi ili događaji, već generalno stanje u ljudskom društvu, kako fizičko tako i psihičko.

Doba Kali započelo je 20. veljače, 3012 godine prije nove ere. Osnovno mu je obilježje  opće neznanje (površna edukacija), patnja, degradacija i uništenje. Vedska literatura nema puno toplih riječi za doba u kojem živimo jer su standardi vedske kulture čak i na početku doba Kali bili daleko iznad bilo koje civilizacije koju mi danas poznajemo. Predviđanja za narednih 427 000 godina daleko su više pesimistična od onoga što proživljavamo danas. Međutim, Vede opisuju naše doba Kali kao posebno doba u kojem se za kratko vrijeme pojavljuje razdoblje Satya kada 10 000 godina dominira vrlina, pobožnost, mir i duhovnost. Trenutno se nalazimo u prvih 500 godina tog zlatnog doba. To možemo vidjeti po simptomima kao što je velika dostupnost alternativnog znanja, učitelja i duhovnih pravaca. Sloboda izražavanja i prakticiranja osobne duhovnosti u zapadnom svijetu nikada nije bila veća. I unatoč jasnom utjecaju negativnih karakteristika doba Kali, moramo primijetiti i tu pozitivnu stranu koja je prisutna uslijed kratkoročnog utjecaja razdoblja Satya.

Svako doba Kali ima iste karakteristike, ukoliko stavimo na stranu da se jednom u milion Kali-yuga dogodi utjecaj Satya-yuge. Drugim riječima, svako doba Kali opisuje se na sličan način.

Imajtmo na umu veliku kulturološku razliku koja dijeli vedsku i našu sadašnju kulturu. Neke naše vrijednosti nekada su se smatrale štetnim i bezvrijednima, i obrnuto.

******
Religioznost, istinoljubivost, čistoća, tolerancija, milosrđe, životni vijek, tjelesna snaga i pamćenje, postupno će nestajati uslijed moćnog utjecaja doba Kali. (SB 12.2.1)
Sve nabrojane vrline i poželjne karakteristike u ljudskom društvu, danas su se svele na trivijalni nivo. Istinoljubivost, milosrđe i tolerancija postali su podređeni stjecanju profita, odnosno osobnog interesa. Nekada su ove vrline bile iznad svih ostalih materijalnih vrijednosti. Čovjek nikada ne bi žrtvovao svoju istinoljubivost i milostiovst, bez obzira kakva ga materijalna nagrada čekala. Danas je većina ljudi spremna prevariti i vlastite roditelje ukoliko se zauzvrat ponudi minimalna novčana naknada.

U Kali-yugi čovjekovo bogatstvo bit će jedini znak njegova dobrog rođenja, učtivog ponašanja i profinjenih kvaliteta. Zakon i pravda primijenjivat će se isključivo na osnovu nečije moći. (SB 12.2.2)
Vidimo kako se danas politikom i upravljanjem uglavnom bave financijski moćnici. Ljudi su skloni obožavanju onih koji imaju velike količine novaca i nerijetko im daju moć nad svojim životima. Čovjek se automatski smatra učenim i vrijednim ukoliko izađe iz skupocjenog automobila ili nosi precijenjeno odijelo.

Muškarac i žena živjet će skupa samo na osnovu površnih privlačnosti, a uspjeh u poslu ovisit će o varanju. Ženstvenost i muževnost sudit će se prema seksualnim sposobnostima, a osoba će se smatrati svećenikom samo ako nosi svećeničko znamenje. (SB 12.2.3)
Ovdje se ukazuje na zabrinjavajuću statistiku trajanja modernih brakova koji se sklapaju isključivo dogovorom mladića i djevojke. U današnjem društvu to je simbol osobne slobode kroz moć odabira doživotnog partnera. Međutim, rezultati pokazuju kako je potrebno imati jako puno edukacije prije nego li se odlučimo sami odabrati osobu s kojom ćemo imati djecu i provesti ostatak života. Raspadom obitelji čovjek je prepušten vladavini moćnih koji u potpunosti preuzimaju odluke za naš život. Također se spominje i degradacija svećenstva koja je danas toliko očita da i nije potrebno previše povezivati i dokazivati.

Duhovna pozicija osobe mjerit će se isključivo prema vanjskim simbolima, na osnovu kojih će ljudi i mijenjati svoje duhovne puteve. Ukoliko osoba ne zarađuje dovoljno, njegova će se osobna imovina dovesti u pitanje. Oni koji postanu stručnjaci u žongliranju riječi smatrat će se učenim osobama. (SB 12.2.4)
Ovdje se govori o ulozi religijskih znamenja i institucija kao instrumentima javnog marketinga, što uključuje nadmetanje i sukobe među religijama radi povećanja kongregacije. Sljedeća rečenica opisuje državnu moć koja političarima daje ovlast nad svom imovinom građana, posebno nekretninama. Još od početka Kali-yuge faraoni u Africi odlučili su se uvesti sustav otimačene privatnog vlasništva prisiljavajući ljude na plaćanje najamnine. Ukoliko osoba nije u stanju platiti najamninu, ostaje bez svega, odlučuje se na sitni kriminal, i završava kao zatvorenik, odnosno rob vladajućoj klasi bez ikakvih osobnih prava i sloboda. Posljednja rečenica ovog stiha govori o intelektualnoj klasi ljudi u Kali-yugi koji ne posjeduju nikakve kvalitete osim sposobnosti izražavanja spekulativnog znanja kompleksnim riječnikom koji je uglavnom nerazumljiv većini ljudi. Tako postižu status superiornosti i moć nad edukacijom naroda. Rijetko odgovaraju na direktno postavljena pitanja, izbjegavaju pokazati neznanje i imaju razvijen arogantan stav (ponašanje kojim sugeriramo sposobnosti iznad realnih i postojećih).

Oni koji nemaju novaca smatrat će se duhovno manje vrijednima, a licemjerje će biti prihvaćeno kao vrlina. Brakovi će se sklapati na osnovu jednostavnog verbalnog dogovora, a javne će osobe smatrati kako je dovoljno da se otuširaju da bi se pojavili u javnosti. (SB 12.2.5)
Financijski se oslabljena osoba danas neće uzimati kao autoritet u mudrosti i znanju, već se smatra neuspješnom i stoga manje vrijednom. Licemjerje u ponašanju označava stav osobe koja smatra kako za nju vrijede posebna pravila, uslijed vjerovanja kako je ta osoba na neki način posebna: «Stoga ja mogu, a ti ne smiješ, zato što sam ja ja, a ti si ti.» Sljedeća rečenica upućuje kritiku na sustav sklapanja brakova koji je trenutno na snazi, u kojem je osnovna mana nedostatak podrške i neke vrste garancije za muškarca i ženu koji stupaju u brak. Sve što partneri imaju je verbalno obećanje na vjernost, podršku i poštovanje do kraja ovog života. Međutim, ne postoji zakon koji će nas prisiliti na održanje tog obećanja. Svatko ga može prekršiti, s razlogom ili bez, što često dovodi jednu ili obje strane u velike životne poteškoće. Ukoliko je u razorenom braku bilo i djece, opis posljedica na njihov daljnji razvoj zahtijeva čitave tomove knjiga. Posljednja rečenica je čak zastarjela u dobu u kojem živimo. Ne postoji nikakva garancija da se javne osobe uopće i otuširaju prije javnog nastupa J Sarkazam posljednje rečenice govori o niskim standardima onih koji javno nastupaju i predstavljaju interese javnosti.

Neko mjesto proglašavat će se svetim samo ako je na udaljenom mjestu i sadrži rezervar vode, a ljepota osobe ovisit će najviše o frizuri. Napuniti želudac postati će ciljem života, a arogancija će se prihvatiti kao istina. Onaj koji bude sposoban izdržavati svoju obitelj smatrat će se stručnjakom, a religijski principi slijedit će se samo radi osobne reputacije. (SB 12.2.6)
Nekada su postojali visoki standardi kako bi se neko mjesto proglasilo svetim. Danas su i ti standardi degradirani. Nadalje, frizure, odnosno, modni naglasci na tijelu, u posljenjih su par tisućljeća potpuno hipnotizirale čovječanstvo do te mjere da je osoba sposobna privući pažnju i divljenje drugih samo na osnovu trenutno privlačne i kreativne frizure na glavi. Većina ljudi postiže osnovnu životnu radost kada do kraja napuni želudac teškom hranom a pada u depresiju kada nedostaje redovni unos one vrste hrane koja dovoljno stimulira naš jezik. Arogancija je karakterni stil izražavanja i komuniciranja koji se danas jako cijeni. Ukoliko osoba nema snage za samopromoviranje, samohvalu i natjecateljski duh, teško može postići značajniji uspjeh (ili barem ono što se danas smatra uspjehom). Stoga je poniznost, smirenost i nedostatak želje za nametanjem vlastitih ideja i želja prepreka na putu materijalnog prosperiteta. Osoba je prisiljena degradirati svoje duhovne i moralne standarde kako bi preživjela. Zato se danas osoba koja izdržava peteročlanu obitelj smatra ili bogatom, ili vrhunski sposobnom. Ljudi se sve češće odlučuju za jedno dijete, jer nisu sigurni mogu li prehraniti još jedno. Slijeđenje religijskih principa samo radi osobne reputacije naslovi su novina u posljednjih par desetljeća, pa na ovu temu nije potreban dodatni komentar.

Kako će zemlja postajati sve više opterećena korumpiranim stanovništvom, samo će najjače društvene klase imati političku moć. (SB 12.2.7)
Danas je čak i u malim firmama teško naći rukovodeće osobe koje su u potpunosti čiste od korupcijskog djelovanja. Za sve one koji su se bavili ili se još uvijek bave velikim biznisom, vjerujem kako je više nego jasno o čemu se ovdje govori; gotovo je nemoguće sklopiti bilo kakav veći i ozbiljniji posao bez da obje rukovodeće strane ne stave određeni postotak sebi u džep, naravno, u potpunosti van potpisanih ugovora i zakonskih odredbi. Ukoliko ne postoji osobna dobit pojedinaca koji imaju moć u rukama, neće se izgraditi čak ni objekti ili sustavi koji su od osnovnog interesa za veliki broj ljudi. Na taj način se smjer i standard života određene nacije određuje rastom onih grana ekonomije i gospodarstva koji su financijski isplativi rukovodećim osobama, bez obzira na korist stanovništva i zaštitu prirodnih resursa. Na taj način možemo vidjeti da ukoliko je lider neke države militantna osoba, ulagat će se u oružane snage, ukoliko je ekonomist, ulagat će se u banke i industrijsku (poslovnu) infrastrukturu (rudnici, tvornice, velike prometnice, ogromni supermarketi i  još veća smetlišta). Rijetki su lideri koji imaju na umu isključivo dobrobit i prosperitet svojih štićenika i to za dugi niz godina. Uslijed ovakve generalne korupcije, samo oni koji su najviše korumpirani (profesionalni kriminalci) imati će političku moć. U našem je narodu još uvijek prisutna želja za pravednim liderima pa stoga entuzijastično izlazimo na izbore vjerujući i dajući još jednu priliku, a oči nam se otvaraju za istinu tek kad je već prekasno. Kao da još uvijek ne možemo vjerovati da se tako nešto uistinu događa . . .

Nakon što će im nemilosrdni vladari, koji će se ponašati poput običnih lopova, oteti žene i imovinu, građani će bježati u planine i šume. (SB 12.2.8)
Ovo se upravo događa: već stotinama godina naši vladari otvoreno vrše javnu otimačinu i nasilje nad narodom, bez obzira radili to na brutalan način kao u srednjem vijeku, ili skriveni iza papirologije koja im daje lažnu ovlast za ista kriminalna djela. Nekada se smatralo da kada žena odabere jednog muškarca za svoga muža, onda je to jedini muškarac kojeg će ona voljeti i služiti. Isto pravilo je vrijedilo i za muškarca. Međutim, danas direktori velikih i malih firmi odvlače žene od svojih muževa i djece, koje nude svoje puno radno vrijeme osobama i interesima koje nemaju nikakve veze s njezinom obitelji. Prema vedskom standardu, ovo se smatra otimanjem žena od muževa. Također, svi oni koji misle kako posjeduju nekretnine dok su još uvijek dužni plaćati kreditnu ratu ili porez državi, smatraju se dužnicima a ne vlasnicima. Vede ovo zovu otimačinom, jer je dužnost vladajuće klase upravo osigurati nepovredivost čovjekova života, slobode i privatnog vlasništva. Čovjek bez nepovredive imovine nemoćan je slijediti vlastitu volju pa se smatra zatvorenikom ili robljem.

Iscrpljeni bolestima i pretjeranim oporezivanjima, ljudi će biti primorani jesti lišće, korijenje, meso, divlji med, plodove, cvijeće i sjemenje. Pogođeni sušama, ljudi će biti potpuno uništeni. (SM 12.2.9)
Ovo je konkretno proročanstvo koje se tek treba dogoditi. U narednik desetak godina trebali bi vidjeti i ovaj scenarij kako se slaže pred našim očima. Za sada je situacija još uvijek pod nekom lažnom i klimavom kontrolom. Kada naši korumpirani lideri u potpunosti odbace svaki interes naroda, ljudi će se morati snalaziti kako znaju.

Građani će ispaštati tešku zimu, vjetrove, vrućinu, kišu i snijeg. Nadalje će ih mučiti sukobi, glad, žeđ, bolesti i intenzivna tjeskoba. (SB 12.2.10)
Ovo predviđanje nalazimo u velikom broju izvora proročanstava pa mislim da nije potrebno posebno komentirati.

U Kali-yugi ljudski će vijek u prosjeku trajati svega 50-tak godina. (SM 12.2.11)
S obzirom da je ljudski vijek na početku Kali-yuge bio u prosjeku 150-300 godina, možemo zamisliti kako je bilo dosta pojedinaca koji su doživjeli i daleko više od prosjeka. Iako danas ljudi žive do 80 godina života, učestali ratovi, bolesti i vremenske nepogode koje odnose nebrojene milione, snižavaju taj prosjek na svega 50 godina.

Tamo gdje prevladava varanje, laganje, lijenost, pospanost, nasilje, depresija, jadikovka, zbunjenost, strah i siromaštvo, znaj da je to doba Kali, razdoblje utjecaja neznanja. Zbog loših kvaliteta doba Kali, ljudi će postati slijepi, nesretni, pohlepni, požudni i osiromašeni. Žene koje su odbacile čestitost, slobodno će lutati od jednog muškarca do drugog. (SB 12.3.31)
Ovaj stih daje sažeti prikaz globalnog stanja današnje civilizacije: čak i u dijelovima svijeta u kojima vlada prividni redi i mir, zapravo vlada varanje, laganje i otimačina javnog i privatnog vlasništva (npr. razvijene zemlje Europe). Kada se opljačka ono što je vrijedno, nastaje rat kako bi se porušile građevine i osigurao posao za brojne firme koje profitiraju na ratnim uništenjima (građevinske i financijske institucije, vojna industrija, trgovci energetskim izvorima i sl.) Ovakva stanja možemo vidjeti u nerazvijenim zemljama u kojima se infrastruktura kontinuirano izgrađuje a nakon toga ruši ratovima. Resursi su im odavno iscrpljeni i sve što ostaje je manipuliranje ljudima u svrhu međusobnog ratovanja kako bi se velikim korporacijama osigurao posao, zarada, i konačno, vlasništvo nad teritorijem. I dok se kaos odvija po čitavom planetu, većina se ljudi zabavlja uz prolazna i iznad svega, beskorisna i štetna zadovoljstva, odlučni da ostanemo slijepi u tami neznanja.

Sljedeće stihove ostavio bih čitateljima za osobno komentiranje. Neka svatko od vas vidi relevantnost u direktnom prijevodu sanskrita bez ičijih komentara, i današnjih društveno-ekonomsko-političkih zbivanja u zemlji i svijetu. Srimad Bhagavatam osim preciznih opisa stanja u današnjem društvu daje i čitav niz korisnog znanja o tijelu, umu i duši, njihovoj međusobnoj povezanosti i zakonitostima. Čitatelji se ovim putem ohrabruju potražiti ovu literaturu ukoliko osjete privlačnost i interes.

Gradovima će dominirati lopovi, Vede će biti kontaminirane spekulativnim interpretacijama ateista, politički će vođe doslovno proždrijeti građane (porezi), a takozvana klergija i intelektualci biti će posvećeni svojim želucima i genitalijama. (SM 12.3.32)
Još jedan detaljan prikaz generalnog stanja u današnjem društvu.

Praktikanti strogog celibata kršit će svoje zavjete i postati nečisti, domaćini porodice postati će prosjaci, a svete osobe u redu odricanja živjeti će u pohlepi i materijalnom bogatstvu. (SB 12.3.33)
Vedski standardi za praktikante celibata vrlo su visoki i strogi. Kršenje tih standarda smatralo se velikim neuspjehom i osobnim porazom. Danas se taj standard gotovo u potpunosti degradirao.

Žene će biti nižeg rasta, jesti će previše, rađati više djece nego što mogu pravilno odgojiti i izgubiti će svu svoju stidljivost. Uvijek će govoriti grubim riječima i pokazivat će kvalitete lopova, varanja i nesputane arogancije. (SB 12.3.34)
Ovdje vidimo usporedbu tjelesnih obilježja i osobnih navika žena na početku Kali-yuge i sada. Pozivaju se čitatelji da ne doživljavaju ove opise osobno jer je razlika u društvenim vrijednostima onog i ovog doba ogromna.

Poslovni ljudi bavit će se sitnim trgovanjem i zarađivati novac varanjem. Čak i kada ne postoji nužnost i opravdani razlog, ljudi će se baviti neprihvatljivim i riskantnim zanimanjima. (SB 12.3.35)
Ovaj stih opisuje djelatnosti muškaraca, jer je u vedsko doba trgovina, zarađivanje novaca i poslovanje bila uglavnom pokrivena muškarcima. Danas se bave riskantnim, nemoralnim i destruktivnim djelatnostima vođenim zakonima pohlepe i varanja. Zbog želje za osobnim dobitkom, muškarci su se sveli na društveno beskorisne poslove zanemarujući svoje dužnosti, moral i pravdu.

Djelatnik će napustiti poslodavatelja ukoliko ovaj izgubi bogatstvo, čak i ako je poslodavatelj čistog i primjernog karaktera. Poslodavatelji će odbaciti i napustiti ozlijeđenog ili onemoćalog djelatnika unatoč dugom radnom stažu. Krave će se napuštati i ubijati kada prestanu davati mlijeko. (SB 12.3.36)
I dok bi ovaj stih bio teže razumljiv ljudima koji su živjeli i radili prije 4-5 desetljeća kada je sigurnost zaposlenih radnika bila daleko veća. Danas niti jedan radnik ne može spavati sa sigurnošću i mirom, već se kontinuirano brinemo i živimo u tjeskobi od financijske budućnosti. Ljudi se promatraju očima statistike i matematike, množe, dijele, zbrajaju i oduzimaju, primaju i odbacuju baš kao brojke, a ne živa bića. Posljednja rečenica sada je već odavno izgubila svoju vrijednost. Nekada su krave predstavljale veliko bogatstvo zbog minimalnog troška održavanja i obilnih davanja u vidu mlijeka, gnojiva i pomoći u poljoprivredi (volovska zaprega i oranje).  Stoga se krava smatrala jednom od majki (npr. planet Zemlja je jedna od majki), a njihovo ubijanje bespotrebnim i okrutnim djelom. Danas, uslijed nedostatka zelenih površina za ispašu i volje ljudi da se bave mljekarstvom, krave su postale teret i idustrijski resurs, kojeg odbacimo čim prestane biti izvorom profita.

U Kali-yugi muškarci će postati zavedeni i pod kontrolom žena (djevojaka). Odbaciti će svoje očeve, braću i ostalu rodbinu i prijatelje u zamjenu za rodbinu i prijatelje svojih žena (djevojaka). Na taj način njihovo razumijevanje prijateljstva zasnivat će se isključivo na seksualnim vezama. (SB 12.3.37)
Ovaj princip prestao je vrijediti na našim područjima netom nakon drugog svjetskog rata. Prije toga, obiteljske vrijednosti zasnivale su se na kvalitetnim i blagoslovljenim brakovima, što bi najviše značilo da je čitava zajednica u suglasnosti sa izborom mladenaca. Danas mladi ljudi ulaze u brak bez obzira imaju li podršku svoje rodbine i društva uopće. Zbog toga će često jedna strana morati napustiti svoju biološku obitelj kako bi održala vezu s partnerom. Događa se i da obje obitelji prekinu odnose s bračnim parom što čini novostvorenu obitelj još slabijom i pogodnijom za eksploataciju. A kako vidimo danas, u najvećem broju slučajeva, veze su sklopljene na osnovu površnih osjećaja seksualne prirode. Uslijed tjelesne privlačnosti, mladi par zaboravlja primijetiti one negativne strane njihove veze. Pošto je seksualni odnos danas primaran u većini veza, ostvarenjem ovog odnosa muškarac i žena preuranjeno ulaze u intimu koja nije zasnovana na prihvaćanju i razumijevanju, već skoro isključivo na uživanju u intimnim tjelesnim užicima. Čim se seksualna energija potroši, veza gubi svaki čvrsti temelj, pa će se i prekinuti uslijed manjih stresova i iskušenja. U ovom stihu posebno se ističu muškarci koji će biti pod kontrolom svojih partnerica, ne nužno pod kontrolom žena jer je takva kontrola drukčije prirode i namjene. Muškarac koji zanemari svoju biološku obitelj radi djevojke/žene izvan braka, smatrao se neuspješnim, neinteligentnim i nemoralnim muškarcem. Danas se to smatra normalnim ponašanjem a bilo koje osuđivanje neprihvatljivim.

Neobrazovani ljudi prihvaćat će milostinju u ime Boga a za život će zarađivati tako što prave cirkus od strogosti noseći svećeničke odore. Oni koji ne znaju ništa o religiji zauzeti će visoka postolja i usudit će se govoriti o religijskim principima. (SB 12.3.38)
Princip opisan u ovom stihu često se spominje u medijima javnog informiranja. Vede su posebno osjetljive na degradaciju svećenstva, koji postavljaju primjer svima koji ih slijede. Srimad Bhagavatam u više navrata opisuje degradaciju svećenstva (intelektualaca) kao osnovnom za početak doba Kali.

U dobu Kali ljudski umovi biti će konstantno uznemireni bolestima, porezima i strahom od suše. Nedostajati će im adekvatna odjeća, voda i hrana, miran san, dobar seks ili topli tuš. Tijela će im biti neukrašena i blijeda i konačno će izgledati kao sablasni duhovi. (SB 12.3.39-40)
Razdoblje koje se ovdje navodi izgleda tek treba doći. Međutim, nije teško uočiti početne simptome kao što su uznemirenost bolestima, porezima i strahom od suše, koja je u posljednih nekoliko godina ozbiljno zaprijetila poljoprivredi naše zemlje. Kako će biti u budućnosti, još trebamo vidjeti.

U dobu Kali ljudi će se međusobno mrziti čak i radi nekoliko novčića. Odbacujući sve prijateljske veze, postati će spremni izgubiti vlastite živote i ubiti vlastitu rodbinu. (SB 12.3.41)
Još jedan detalj koji se redovno pojavljuje u medijima javnog informiranja.

Muškarci više neće štititi i brinuti se o svojim roditeljima, djeci ili svojim ženama. Uslijed duboke degradacije, mariti će samo za zadovoljstvo svojih genitalija i želuca. (SB 12.3.42)
Ovaj stih sam ostavio za kraj kao zaključak;
Vede posebno pozivaju muški dio publike na buđenje, ne zato što su žene manje sposobne, već stoga što se uglavnom muškarci nalaze na vodećim pozicijama i odlučuju o smjeru kretanja društva i nacije. Kako danas stvari stoje, žene se mogu samo bespomoćno buniti i ispaštati katastrofalno vodstvo nesposobnih i infantilnih muškaraca. Ono što im preostaje je snaći se kako znaju i umiju, i to je upravo ono što svaka moderna žena mora učiniti. Vede stavjetuju ženama da ne dozvole pristup takvim muškarcima, da povise standarde svoje čestitosti (dostojanstva)  jer će jedino na taj način prisiliti nezreli muški rod da se pokrene u pravom smjeru. Svrha organiziranog ljudskog društva je pružiti potpunu zaštitu onima kojima to najviše treba, a to su prije svega djeca, bolesni, starci i žene (koje se brinu za ili odgajaju djecu, trudnice i sl.) a jedina grupa ljudi koji su uvijek sposobni pružiti tu zaštitu su muškarci. Danas su oni zauzeti prljavim poslovima, igrama, sportovima, seksualnim pražnjenjima, opijanju, nadmetanju i agresiji. Oslobođeni su svakog osjećaja za pravdu, istinu, moral i etiku, neuki su u duhovnosti i filozofiji a mudrost im je već genetski izbrisana. U takvom stanju muškarci nisu zaista muškarci, pa stoga ni žene više ne mogu biti zaista žene, već neka vrsta hibridnog živog bića koje se čitavo vrijeme bori na rubu nervnog sloma.

Poniženo stanje za muškarca je biti ovisan o niskoklasnim ljudima (raditi za ponižavajuću plaću) a poniženo stanje za ženu je ovisiti o takvim muškarcima.

Ovaj članak nudi samo kratki opis doba Kali. Vede nude daleko više sadržaja na ovu temu, nudi još dublje poveznice pisane riječi i trenutnih događaja. Najvažnija je svrha pisanja ovih proročanstava to da se ljudsko društvo inspirira na promjenu svijesti, razmišljanja i djelovanja. Proročanstva ne služe našoj zabavi i interesu hobija, već su ona bučan alarm za uspavanje duše koje ne vide zabrinjavajuće simptome doba u kojem živimo, Kali-yuge.

Emotivni uzroci fizičkih simptoma bolesti (prema Louise Hay)

Razgovor sa vedskim iscjeljiteljem Kristijanom Kolegom, duhovnog imena Kakudmi das, povodom izlaska njegove knjige koja opisuje praktičnu primjenu samoozdravljenja.

Kristijan Kolega rođen je 1974. godine, a već u dvadestoj godini počeo je intenzivno proučavati vedsku mudrost, naročito se usredotočujući na psihologiju, proučavanja uma i njegovog sadržaja, njegove funkcije i mogućnosti. Nakon pet godina monaškog života u celibatu, Kristijan se, sada već kao Kakudmi das, oženio i devet godina boravio sa suprugom i djetetom u SAD – u gdje je i dalje, sada kao obiteljski čovjek, proučavao Vede. Zadnje dvije godine njegovog boravka u Americi kulminirali su njegovi snažni bolovi u leđima koje je podnosio godinama. Ti bolovi bili su upaljač koji mu je osvijetlio put ka tehnici samoozdravljenja koju je osmislio i uobličio nakon što je njome sebe iscijelio. To znanje i te spoznaje o tome kako prodrijeti u do sada nepoznate dijelove ljudskog uma i pravilno ih upotrijebiti za osobno ozdravljenje od tada nesebično dijeli putem terapeutske prakse, seminara i predavanja sa svima koji su na to spremni. Svoje seminare i pomoć pri ozdravljenju ne naplaćuje već samo prihvaća potpuno dobrovoljne donacije.

– Što je samoozdravljenje?
– Samoozdravljenje je tehnika svjesnog utjecanja na svoje materijalno tijelo. Svjesni dio uma, ukoliko posjeduje pravilno znanje, može vrlo lako kontrolirati kemijske promjene u tijelu. Svaka bolest ili poremećaj vidljiv je i mjerljiv kemijskim promjenama koje se razlikuju od bolesti do bolesti. Kada svjesni um poznaje pravi uzrok, simptomi nestaju, odnosno mijenjaju se, i naše tijelo ozdravljuje. Ovom tehnikom vrlo je lako iscijeliti bilo kakvu bolest ili poremećaj koji nam smeta uključujući i tumore, astme, bolove u leđima, migrene, menstrualne tegobe, dijabetes, alergije svih vrsta, bolne zglobove, slab vid, loše zube, kožna oboljenja, lošu probavu, mentalne tegobe, financijske probleme, loše odnose među ljudima kao i cijeli niz drugih oboljenja koja su simptomatična za današnje vrijeme. Dosadašnji rezultati pokazali su da 99% osoba doživi ogromne promjene u prvih 15-20 minuta prakticiranja tehnike. Većina problema jednostavno nestane, bolovi se povuku i poremećaji potpuno utihnu. Jedini ulog koji treba položiti je želja i strpljenje. Ništa drugo nije potrebno.

– Kako ste došli do tehnike?
– Ja sam još tijekom studiranja Veda osvijestio istinu da 99 posto bolesti dolazi iz uma i da svi problemi nastaju uslijed pogrešne percepcije. No, tada, kao mladi monah, nisam imao vremena ulaziti u dubinu te istine, jer smo se više bavili teologijom i duhovnošću. Tek kad me je vlastita bolest pritisla uzeo sam opet Vede na spomenutom mjestu i nastavio dublje proučavati što me je na razne načine dovelo do mojih današnjih saznanja. Jedan od najvažnijih kanala bio mi je doktor John E. Sarno i njegove knjige. Na internetu sam, u jednom transkriptu jedne njegove radio emisije, saznao da naši svi problemi dolaze iz podsvijesti. Proučavjući dalje uvidio sam da se otkrića doktora Sarna poklapaju sa Vedama. On je u svojoj medicinskoj praksi utvrdio da niti jedan tjelesni fizički poremećaj nema svoj uzrok u tijelu već u našem mentalnom djelovanju iz prošlosti. Ta prošlost može biti ona od prije pet minuta, pet dana ili pet godina. Vede tu idu i dalje tražeći uzroke u prošlim životima. Ali i ako se ograničimo samo na ovaj naš sadašnji život, uzroke svih bolesti, problema i (ne)karakternih osobina u 99 posto slučajeva možemo naći u našem djetinjstvu. Tamo su spremljene sve one emotivne impresije koje oformljuju (ne)kvalitetu naših života. Postoje točno određeni zakoni po kojima to funkcionira i koji djeluju na sve nas. I kao što, poznavajući zakone gravitacije, možemo izgraditi avion, tako poznavajući zakone umne prirode možemo utjecati na naše fizičko tijelo.

– Po čemu ste znali da je to pravo znanje?
– Nakon što sam pročitao o čemu doktor Sarno piše, meni je trebalo samo 30 minuta da u glavi prolistam svo moje do tada stečeno znanje o vedskoj psihologiji i da popunim rupe koje su mi nedostajale. To je bilo, u stvari, znanje o podsvjesnom umu, samo što se u Vedama ono naziva drugačije: ahankara ili lažni ja. Kroz njega se filtrira naša moć i sposobnost identifikacije jer mi se svi sa nečim identificiramo. Taj filter identifikacije dolazi zapravo od naše podsvijesti. Nakon tih 30 minuta otkrio sam emociju koja je mene godinama držala u grču, u bolovima. Doktor Sarno je, naime, tvrdio da treba naći emociju koja vam je toliko nepodnošljiva da ne biste izdržali da vam se tako nešto desi. Znači potrebno je naći ono emocionalno stanje od kojeg stalno bježite i kad ga jednom nađete jednostavno budete toliko dugo suočeni s njim dok u vašem umu on ne prestane biti problem. Dakle, nije više potrebno nikakvo rješavanje problema, već problem nestaje samim suočavanjem s njim. Kao da nešto izložite suncu i to se osuši. Naše traume imaju moć nad nama samo onda kad su zakopane u podsvijesti, ako ih nismo svjesni. Čim ih postanemo svjesni one prestanu biti efektivne. Ja sam našao svoju emociju koja je bila strah od zatočenosti, od klopke, od toga da neću biti podržan u životu. Naša podsvijest neda takvim emocijama da izađu van i tada se one zapisuju u tijelo tako da bi mi primijetili da ona postoji.

– Dakle, to bi bila definicija bolesti?
– Da. Ili na malo drugačiji način: bolest je reakcija tijela na umne podražaje. No to je također, i definicija za zdravlje. Mi smo skloni samo one nama nepovoljne reakcije nazivati bolešću, međutim to je samo druga vrsta emotivnog podražaja. Neki ljudi mogu živjeti pedeset godina sa bolešću ako su odabrali takav način razmišljanja. Za one pak koji poznaju ove zakone o kojima mi sad govorimo bolest predstavlja jednu vrstu zapisa, podsjetnika: aha boli me to i to, znači to i to u glavi razmišljam i moram to iščistiti. Kad se to iščisti, simptomi nestaju.

– Ako sam dobro razumio stvar je samo u tome da svjesni um otkrije što misli nesvjesni?
– To je to; da više ne postoji nesvjesnog uma, odnosno da ga ima minimalno. Jer po samim simptomima koji su vidljivi na ljudima kad im se prepuni podsvjesni um, može se zaključiti da je kapacitet podsvjesnog uma jako mali, i kad se prepuni, ljudi se razboljevaju. Zapravo sam  shvatio da svako ljudsko biće ima prirodno urođenu sposobnost korištenja čitavog kapaciteta uma i da je tehniku ovladavanja našim umom, zapravo, vrlo lako naučiti. Lakoća tehnike leži u činjenici da mi, ipak, posjedujemo naš um, baš kao što posjedujemo naše ruke, noge ili mozak, te da je potpuno prirodno da njima možemo vladati onako kako mi to želimo.

– Kako stupiti u kontakt sa podsvješću?
– E, tu je trik. Funkcija podsvijesti jest da ostane skrivena jer je to najboji način da nam služi kao štit i da nam čuva sve te traume. Ulaženje u podsvijest zbiva se kada sami sebe zapitamo zašto nas nešto smeta ili uznemiruje. Ako smo ljuti postavimo si pitanje zašto smo ljuti, i da li nam ta emocija i stanje svijesti ičemu koristi u ovome trenutku. Ako ne koristi već samo šteti, logično je da takvu emociju ili stanje treba promijeniti. Ja podučavam ljude kako da sebi postavljaju pitanja koja ih vode u njihovu podsvijest i kako da pravilno osvijeste svoje traume. Simptomi bolesti nestaju odmah nakon osvješćivanja traumi.

– To je prilično teška zadaća u društvu gdje je stres generator „razvoja“?
– Svi se mi zadnjih 5 tisuća godina rađamo u društvima koja su puna stresa na svim razinama. Život se uglavnom svodio na krnju slobodu. To donosi stres za svakog čovjeka i djeca se rađaju u porodicama gdje roditelji imaju loše navike razmišljanja i djeca u njima vide strah. Vide da se boje nekoga, nadređenih itd. Te impresije ulaze u um djeteta i one su kao alkohol, štetne su. Podsvijest to doživljvava kao napad i apsorbira te stresne situacije koje djeca gotovo stalno doživljavaju. Tako učimo čega se trebamo čuvati i razvijamo navike ponašanja u skladu s tim. Neki put će se dogoditi da podsvijest pokupi 20 posto impresija ponekad 100 posto. Jednostavan test: odemo mentalno u naše djetinjsvo i vidimo koliko se stvari možemo sjetiti. Manje impresija u svjesnoj memoriji znači da je podsvijsni um više toga ponio na sebe.

– Mislite li da dijete od samog rođenja funkconira na taj način i da nema sposobnost psihičke samoobrane?
– Definitivno nema, a i današnji psiholozi to isto tvrde. Od prve do sedme godine, neki puta i do devete, prisutna je, takozvana dječja hipnoza. Kada je um nezreo on nema inteligenciju iznad sebe. Inteligencija je instrument istančan kao i um, a ima dvije funkcije: jedna je da se snalazi u novim situacijama, a druga je razlikovanje dobrog od lošeg. Da bi inteligencija mogla obavljati tu zadaću mora imati dovoljno impresija, a dijete u toj dobi o kojoj govorimo, toga još nema. Zato se dijete igra igračkama i oponaša stvari zato da mu uđu u um i u njegovo iskustvo kako bi on i kad zatvori oči mogao zamisliti tu određenu stvar ili pojam. Djetetu je iz tog razloga potrebno neprestano ponavljanje stvari. Tako ono kao da konstantno uzima slike izvana i one se pune u memoriju. Što više se određena slika ponavlja to dublje ostaje. I zato do sedme godine dijete treba ostaviti u igri, u druženju, u jednostavnom učenju. Do tog doba dijete kupi impresije bez opiranja. Nema mogućnost samoobrane jer inteligencija koja razlikuje dobro od lošeg nema dovoljno materijala da bi to dvoje razlikovala. Sve situacije su nove pa se ne može niti snalaziti u njima.

– Ideja je, dakle, da se djeca do toga doba „hrane“ samo dobrim?
– Da, svaki roditelj treba svom djetetu pružiti maksimalnu zaštitu od negativnih impresija. No, praktički je teško zamisliti kompletno dobre impresije samim tim što djeca uglavnom žive u gradu gdje opasnost vreba na svakom koraku.

– Kako onda izbjeći stres u gradu. I za djecu i za odrasle?
– Gradovi su strukturirani kako bi proizvodili uglavnom stres. Biološki neprirodni i štetni uvjeti vladaju u svim urbanim sredinama. I od toga se praktički nemoguće zaštititi. Ideja je u tome da je svako ljudsko biće dio prirode i kao takvo treba živjeti u prirodi, na prirodan način. Život na farmi daleko od utjecaja gradova svakako je daleko povoljnije rješenje od mučnog i besmislenog preživljavanja u gradovima. Ljudi bi se trebali preseliti na sela i uzgajati svoju hranu, živjeti jednostavno i u skladu s prirodom. Tada je i duhovni život lakši, a to je osnova za zdravi i sretan materijalni život.

– Vratimo se na tehniku: gdje su njeni korijeni?
– Tapkanje, koliko je meni poznato, svoje izvore ima u orjentalnoj medicini. Dakle u kineskoj medicini i akupresuri koja poznaje te točke gdje se prenose signali iz podsvijesti u tijelo. U tim točkama nalazi se veza između mentalnog i fizičkog. Ta energetska polja mogu se opisati kao neki kablovi koji povezuju um i tijelo. Kada naprimjer osjećamo usamljenost, energija te emocije prenosti se „energetskim kablovima“ do unutrašnjih organa i daje im naredbu koje kemikalije da pumpaju u krv. I dugogodišnjim pumpanjem takvih negativnih kemikalija dovode do bolesti i poremećaja.

– Tehnika je uvijek ista za bilo koju bolest?
– Tako je. Korijesnki uzrok svih bolesti i poremećaja je isti, dakle naše misli i osjećaji, i to oni podsvijesni. Ovom tehnikom mijenjamo kvalitetu naših misli i osjećaja, a samim time i kemijski sastav tijela. To transformira bolest u zdravlje. Ono što sve ljude najviše muči je navika da prihvaćamo negativne emocije kao vrijednije od pozitivnih. Zato im dajemo i veći fokus. Ako nemamo za platiti račune mi ćemo, obično, automatski ići razmišljati o mogućim negativnim posljedicama.

– Jesu li izlječenja koja ste vi pomogli trajna? Kakva su dosadašnja iskustva?
– Događalo mi se rijetko da me osoba nazove i kaže evo toliko i toliko vremena mi je bilo ok pa mi se sad malo vratilo. Međutim ta osoba je u tom trenutku već spremna bol doživjeti na potpuno drugačiji način i zna što treba raditi. Stvar je u tome da introspekcijom mi napravimo kompletnu promjenu našeg osobnog identiteta. Pošto to nije jako teško većina osoba ozdravi za stalno i kvaliteta njihovog života dramatično se poveća.

– To me podsjeća na onu Ajnštajnovu kako „postojeće probleme nije moguće riješiti u onom stanju svijesti u kojem su uzrokovani“.
– Da jer ukoliko postoji problem i mi ga osjećamo, zaključak bi uvijek trebao biti da mi nešto pogrešno radimo. Ako si ne postavimo pitanje tko je zapravo promatrač, nismo ni išli u pravu dubinu. Naš fokus je prozor u materijalni svijet osjetilnog opažanja kroz koji gledamo mi: promatrač. Ideja je u tome da ostvarimo taj identitet promatrača u potpunosti, da sebe doživljavamo uvijek kao promatrača.

– Ali ljudi se obično vežu za identitete?
– Istina, mi se možemo poistovjetiti sa bilo čime: hrvatstvom, protestantizmom, možemo danas po želji promijeniti i spol… Dakle ljudi vrlo rado mijenjaju svoje identitete u one u kojima se osjećaju ugodno i ona, ta promjena je za nas neizbježna. Bili smo bebe, pa djeca, pa tinejdžeri, pa odrasli… Svako novo iskustvo nas mijenja. Cilj našeg materijalnog postojanja je da odbacimo sve te prolazne identifikacije, jer koja se korist čvrsto vezati za neku identifikaciju koju uskoro ovako ili onako moramo promijeniti? Cijela moć istinskog ozdravljenja se i sastoji upravo u tome da shvatimo da niti jedna od ovih privremenih identifikacija nismo mi i da je to samo privremeno iskustvo. Naše je da otkrijemo koje je naša nepromjenjiva identifikacija. Glavni problem leži u pogrešnoj identifikacji što uzrokuje pogrešno i negativno razmišljanje iz čega slijedi reakcija tijela i okoline. Zato moramo u svakom trenu biti svjesni na što se fokusiramo. Jesu li to pozitivne ili negativne misli, pozitivne ili negativne emocije. Kad stvorimo tu naviku ažurianja svojih misli i kad se dovedemo do toga da uvijek sebi dopuštamo samo pozitivne misli problemi nestaju.

– Kako i koliko dugo obično preporučate raditi tehniku?
– Tehnika se radi jednostavnim lupkanjem po desetak točaka na tijelu i odgovaranjem na pitanje zašto kojim ulazimo u podsvijest. To se radi i onda kad stanje bolesti nestane. U jednom trenutku više se ljudi ne osjećaju bespomoćnima i iskaču iz klopke frustracija. Postaju samostalni i odgovorni.

– Odgovornost u svojoj knjizi stavljate na prvo mjesto kada je u pitanju početak procesa ozdravljenja. U čemu je njena tako velika važnost?
– Najlakše je kad smo u bespomoćnom stanju neznanja, uvijek misliti da je netko drugi kriv za (ne)kvalitetu našeg života. Krivimo tada našu karmu, naš um, naše roditelje, boga, državu… No stvar je u tome da mi sami, svojim fokusom privlačimo stvari i događaje u naš život. I samo kad uvidimo na koji način razmišljamo vidjet ćemo da je to potpuno naša odgovornost za sve što nam se događa. Ako nam netko prijeti i mi se osjećamo pod prijetnjom to je naš problem, a ne osobe koja prijeti jer nije ona odgovorna za naš osjećaj niti naše ponašanje. Treba shvatiti da većina nas ima mentalitet žrtve. Čvrsto vjerujemo da mi uvijek stradamo zbog nečega ili nekoga, a to je pogrešan stav uslijed nepoznavanja zakona mentalne prirode.

– Radite li ljudima i dijagnostiku ili očitavate njihova biopolja?
– Ja mogu reći dijagnozu u smislu prepoznavanja strahova no to osobi nužno neće pomoći da se oslobodi toga straha jer neće znati kako da ga osvijesti. Naša podsvijest je jako moćna i moram naglasti da je uvijek potrebn netko tko je već osviješten na tom polju da bi nas uveo u podsvijest na pravilan način. Sama dijagnoza nije uvijek dovoljna. Ja mogu po određenim principima naučiti druge ljude da i oni mogu ustanoviti kod drugih ljudi što je uzrok određenih simptoma. Meni to i jest cilj da što više ljudi to radi.

– Što je primarno vaša uloga kao iscjeljitelja?
– Ljudi uvijek imaju izbora da dolaze k meni svaki dan dok kompletno ne izliječe cijeli problem. Imam takve ljude koji dolaze prvih tjedan dana svaki dan, s nekima sate provedem telefonski razgovarajući… Količina koncepcija koje mi moramo popraviti, porušiti pa ponovno izgraditi je ogromna. Ovo što ja radim nazvao bih nekom vrstom coachinga, vođenja. Ja vodim ljude do tog nivoa dok ne vidim da su sami shvatili kako da uđu u svoju podsvijest i kako naći ono što ih muči. Jer to je sve što nam na kraju preostaje: ući u podsvijest koja nam je bila skrivena i da znamo da smo ušli u nju tako da vidimo konkretne rezultate. Prvo treba vježbati na sebi dok ne izliječimo sve svoje probleme. I kada smo potpuno zadovoljni svojim životom onda tek možemo pomoći drugoj osobi. Inače osobe same neće htjeti prihvatiti naše savjete. Kroz razgovor ja ljudima zapravo skrećem pažnju na bitne stvari: pomažem im da uvide koji je dio njihovog identiteta pravi, a koji je lažan. Učim ih kako razmišljati unutar pravog identiteta i kako odbaciti onaj lažni. To donosi trenutne rezultate i tada je vrlo lako ovladati umom. Ja ih isptujem: što sad vidiš, što sad osjećaš i nakon nekog vremena ja shvatim koja je tu navika stvorena i na osnovu čega i onda idemo promijeniti tu vezu: da je prekinemo i razbijemo. Ako osoba, npr. ima osjećaj srama to vjerojatno seže u djetinjstvo kada ju je otac ismijavao ili se izrugivao ili zlostavljao ili nije obraćao pažnju i onda ja osobi pomažem da se sjeti tih traumatičnih scena i da ih promijeni: da na neki način promijeni raspoloženje te memorije da je izmjeni, ismije obezvrijedi. Ljudi shvate da su se mogli i sami tako zabavljati i rješiti svoj problem ali se boje jer oni sve ono iz prošlosti doživljavaju kao realno. Ako se sjećamo nekog iskustva iz prošlosti koje više ne postoji, a jednako nas dira kao i sada znači da doživljavamo iluziju kao realnost.

– Nije li, dakle, velikim dijelom, stvar u tome da sve, cijeli život, doživljavamo preozbiljno?
– Defintivno. Cijeli materijalni život je kao san, a mi toliko ozbiljno doživljavamo neke njegove elemente da si ga skroz zagorčavamo.

– Kako da ljudi prestanu biti robovi takvih mentalnih (anti)navika?
– Prvo bi trebali raskrstiti sa time zašto neke stvari uopće radimo i što nam te navike znače. Zašto gledam televiziju ako je ona generalno štetna? Kada shvatimo zašto neku stvar uistinu radimo spoznjemo da sa njima samo ublažujemo strahove. Ublaživanje pak strahova razvija štetne navike. To objašnjava kako to da se tijela ne opiru alkoholu, duhanu… Zbog toga jer se uslijed dugogodišnjih negativnih afirmacija i misli, kemija u tijelu promjeni i osjetila počinju imati neprirodne potrebe. Zato se tijelo razboljeva. Kada je ljudski um natopljen srećom i pozitivnim mislima, kad živimo životom oduševljenja onda je i tijelo jako sretno, moćno i puno energije što mi prevodimo u zamisao o zdravlju.

– Kada je zapravo svjesni um spreman suočiti se sa uzrokom problema?
– U svakom trenutku kod svakog čovjeka. Samo treba naći pravi način. Vede kažu da je dovoljno da se duša, promatrač, nalazi u tijelu čovjeka. To je dokaz da je spreman. Funkcija ljudskog tijela, kažu Vede, je da dušu dovedu do potpuno duhovnog stanja svijesti. Duša se, dakle, može potpuno samospoznati kroz tijelo koje i jest namijenjeno da proizvodi sreću. Tada je tijelo i dugovječno i pomaže nam da imamo život ispunjen samo srećom. Time i prestaje ciklus umiranja i rađanja.

– Koliko je bolest uvjetovana karmički, a koliko ponašanjem u ovom životu?
– Karma se u Vedama definira kao impresije iz prošlosti. Akcije i reakcije su povezane sa tim impresijama. One impresije na koje smo se fokusirali u prošlosti čekaju nas i u budućnosti, i u drugim životima. Kad nešto želimo na to se fokusiramo. Čak i ako je to negativno ispada da smo to i željeli. Karma znači ponavljanje istih impresija po želji samog promatrača. Ako smo u prošlosti razmišljali negativno, budućnost nam nosi negativne okolnosti. Bojimo se , na primjer, dugova. U budućnosti ćemo i dalje imati dugove i dalje ćemo kušati taj strah. Za promatrača je najvažnije koje iskustvo kuša: strah, opuštenost, mir, ljubav, ljutnju… Materijalni se svijet onda formira za promatrača i kroz tijelo i kroz vanjske odnose sa svijetom tako da dalje produbi i upotpuni te osjećaje bili oni pozitivni ili negativni. Karma se manifestira u trenutku smrti: cijelo tadašnje stanje uma, stanje impresija, emotivno stanje o svemu, naša tadašnja identifikacija, prekida se i prenosi u sljedeći život na način da se u tom trenu odredi po zakonima karme koja će nam obitelj u privh 7 godina života efikasno vratiti taj program koji smo imali u trenutku smrti. Mi vučemo karmu iz prošlih života ali njen program uvijek dobivamo preko roditelja kad se još tome ne možemo opirati. U osmoj ili devetoj godini mi smo emotivno govoreći ista ona osoba koja smo bili u trenutku smrti u prošlom životu.

– Je li, znajući to, moguće iscjeljenje bilo koga u svakom trenutku , bez obzira na karmu?
– Vede govore o manifestiranoj i nemanifestiranoj karmi. Manifestirana karma je ona koju ne možemo promijeniti u ovom životu kao što su roditelji, mjesto i vrijeme rođenja i spol. No, ako se rodim slijep ne mora značiti da ću do kraja života biti slijep – to je nemanifestirana karma. Kad jednom steknemo znanje da mi nismo tijelo niti um već promatrač unutar tijela koji ima slobodnu volju, onda možemo promijeniti i onu karmu koja nam je duboko upisana. Kompletno je možemo neutralizirati.

– Vi u svojoj praksi radite dakle (i) na otkrivanju karmičkog uzroka?
– Ono što treba raditi je primjenjivati dobru karmu prvenstveno na samome sebi. Rečeno je da pozitivna misao ili emocija 1000 puta jača od one negativne. Negativnim afirmacijama i vjerovanjima u sebi kao što su „ja ne mogu“, „ja ne zaslužujem“, „ja ne znam“… treba jako dugi vremenski period da se manifestiraju na fizičkom nivou. Sve ovisi o dubini fokusa koji poklanjamo određenim mislima. Čim se ljudima dogodi nešto loše um odmah odlazi u negativnost: probušila mi se guma, sada ću zakasniti na posao, sve ću to morati platiti… Um nas doslovno može izludjeti bombardiranjem slika na koje se fokusiramo. Mi trebamo naučiti kako se tome oduprijeti i osvijestiti činjenicu da smo mi jači od toga. Ljudi obično malodušno ponavljaju da si jednostavno ne mogu pomoći. No upravo je u tome stvar, pa tako i u ovoj tehnici : kada mi promijenimo te navike razmišljanja, vrlo brzo se mijenja stanje uma i stanje tijela. To je ta moć ozdravljenja koja se javlja nakon kratkog pravilnog prakticiranja tehnike.

– Što nakon ozdravljenja?
– Da, rješenje nije niti u tome da stanete kad ozdravite, kad ukolnite neku bolest ili nedostatak. Konačno, tijelo će se opet razboliti jer je priroda tijela da postepeno propada. Osobama na putu samospoznaje postane manje bitno to njihovo tijelo, koje će ovako i onako propasti, već su im mnogo značajniji rad na njihovom odnosu sa drugima, sa samim sobom, sa životom i Bogom.

– Što vas motivira, pogoni da ovo radite?
– Zapravo na samom principu samoozdravljenja ja želim pokazati ljudima koliku moć imaju kao promatrači, kao dušae unutar tijela. Ne samo da ljudi mogu sebe iscijeliti već mogu kompletno cijeli svijet promijeniti. Trebamo samo malo napora uložiti u to da iskontroliramo um jer on je taj koji manifestira materijalno, fizičko. Dakle, nema nikakvog uloga osim pažnje, fokusa i mentalnih vježbi. I nevjerojatni rezultati se pojavljuju. Ljudi idu nakon jednog rješenja problema u drugi kada shvate kako je sve to zaista lako i nenaporno i da baš sve kreće od osobne promjene.
Razgovarao: Nenad Kobasić

Tekst je izvorno objavljen u magzinu Svjetlost